Kako saznajemo od naših mještana trenutno se uPosavini najviše radi na branju plavog blaga. Šljive su dobro rodile i sada je najveći problem taj proces skupljanja plodova, kao prve faze, kako ih obrati i spremiti ih u kace te pripremiti kom za pečenje rakije.
Nekada je taj posao bio namijenjen djeci za vrijeme školskih raspusta, međutim sada djece nema a starim osobama i posavskim umirovljenicima teško pada cjelodnevna pognutost.
Poslije rata veliki broj mještana Posavskih sela umjesto obrađivanja zemlje i proizvodnju ratarskih kultura zasadili su voćnjake a najviše šljivike, jer od šljive se može proizvoditi više proizvoda kao što je suha šljiva, pekmez, džem i rakija.
Poznato nam je da se u proizvodnju šljiva utka dosta sati rada od same jeseni i obrade zemlje preko proljeća do okopavanja i đubrenja stabala, prskanja protiv štetočina, zaštite od mrazeva do branja koje je postalo najveći problem, jer berače je teško naći. Mlađe osobe neće da rade a umirovljenicima je i to težak posao.
Čujemo kako i veliki voćari muku muče s branjem šljiva jer nema radne snage. Sve je poskupjelo u proizvodnji ovog važnog voća koje mi u Posavini zovemo "plavo zlato“ a berače je teško naći. Mlađe osobe neće da rade a umirovljenici urade koliko mogu za sebe i svoju dušu.
Ponovo će najbolje proći oni koji po bagatelnim cijenama otkupljuju šljive na veliko, jer bi inače kod mnogih voćara istrunule ili na grani ili na zemlji.
Za velike vlasnike šljivika najbolja bi solucija u ovakvoj situaciji bila da se šljiva suši, jer kilogram suhe šljive košta osam maraka. Međutim u Posavini nema dovoljno pravih sušnica.
U nekim mjestima oko Gradačca imaju po jedna ili dvije mini sušnice koje ne mogu pokriti kapacitet plodne i ravne Posavine
Šljiva je „sveto stablo“ Posavine
U našem kraju se najviše peče rakija od šljiva pa je za rakiju najčešći izraz šljiva ili šljivovica. Naravno, ljudi su pravili rakiju i od drugog voća. U nas su dudovi, crni i bijeli, vrlo rodni pa je poznata rakija dudovača, kasnije i kruškovača ili ona od sitnog grožđa, zvana grozdovača ili loza. Također se pravila rakija i od zerdelija, te sitnih šljiva ili divljaka.
Ono što je za Dalmaciju maslina, za Hercegovinu mandarina, za Zagorje grožđe, to je za Posavinu - šljiva. Šljiva je „sveto stablo“ Posavine!
Mora se priznati, šljiva je čaroban plod. I nema ni slađe ni ukusnije nego posavske! Garevac, kao i cijela Posavina, je oduvijek bio poznat po tradiciji pečenja rakije. One prave. Domaće Šljive. Svaka kuća obavezno je „u pričuvi“ uvijek imala barem nekoliko kapi „mučenice“. Da se ima za "masirati“ kad „bole noge“, ili kad „uhvati prehlada“...
Svemogući narodni lijek!
No, taj lijek, znali su to najbolje ljubitelji „veselog napitka“, najbolje je djelovao kad se njime liječilo - iznutra.
Ništa značajnije u životu naših ljudi nije prolazilo bez nazdravljanja rakijom. Bez nje se nije moglo svadbovati, «tračiti» blagoslov ili daću, dizati građu, slaviti krštenje ili krizmu ili bilo koji drugi društveni čin. Ili, jednostavno počastiti se sam u svojoj kući. Govorilo se da je rakija dobra «na ćesrce», za otvaranje teka, za bolje raspoloženje.
Naša posavska rakija, ona meka ili blaga, razlikuje se od one ljute s većim postotkom alkohola. Što je u Dalmaciji i u drugim krajevima vino u Posavini je, približno, meka šljiva. Jer, mogla se popiti i koja čašica više za obrok.
Iako je znano da je rakija mnoge otjerala u alkoholizam, ipak se spominje kao ljekovita. Bolesnicima s temperaturom stavljali su se oblozi od rakije, a na zaušnjake se previjalo ručnik namočen u rakiju. Bolna mjesta od povreda, rane koljena i slično, masirana su rakijom.
Zna se da su i neki teži zahvati, u vremenu bez anestezije, vršeni pomoću rakije. Osobito zubobolja. Čak i teški porođaji su bili uz asistenciju rakije pa je u narodu ostao izraz «pijan ko majka».
Do kalendarske 2014. godine GIP je obilazio, ocjenjivao i nagrađivao najbolje šljivike i najuređenija dvorišta i cvijetnjak, na žalost toga više nema.
Za Posavinu.org piše Mišo Perak