Pavao Vuković iz Orašja odlučio se osam dana odvojiti od svoje obitelji i kao humanista volonter u sastavu organizacije Demira Austrija, otići u Tursku i biti od pomoći u teškim trenucima nakon potresa. –To su slike apokalise i katasrofe na koje se nitko ne može pripremiti. Svjedočenja patnji i boli preživjelih ostaju za cijeli život.
Ujedno je to i svojevrsna škola biti bolji čovjek, sa puno više suosjećanja, jer nismo svjesni koliko se sve može promijeniti za sekundu i koliko je tanana nit između života i smrti. Prošao sam i Domovinski rat i poplave u Posavini, dakle, bio sam pripremljen na teške slike, ali vjerujte, ono što se tamo dogodilo teško mogu prenijeti tv slike ili riječi, kazao nam je Pavao nakon povratka iz Turske. Teško je prihvatio razgovor na ovu temu za Večernji jer, priznaje, najradije šuti i još uvijek nerado govori o tim strašnim prizorima, čak niti supruzi. Ipak, želio je dati korisne savjete onima koji žele usmjeriti pomoć.
Šokiran viđenom tragedijom
Pavao Vuković vodio je niz godina organizaciju Demira u Orašju koja se bavila razminiranjem, no kako ta organizacija djeluje u Austriji i Njemačkoj i kroz projekte brze pomoći u kriznim situacijama kroz pomoć unesrećenim, medicinski, pretragama, izvlačenju ili humanitarno, Pavao im se pridružio kao volonter.- Prate me ti pogledi u prazno nastradalih ljudi koji sjede uz ruševine jer u nekoliko minuta izgubili su cijele obitelji, dom sve. Ljudi su ipak sa toliko dostojanstva i u tako ogromnoj tragediji, zahvalni što im pomažemo jer katasrofa je takvih razmjera na koju se ne može nitko pripremiti. Mi smo pomagali u gradu Kahramanmarašu. Te slike nikada neće izblijediti, krateri na cesti, razdvojena zemlju, brda od betona sa urušenim blokovima zgrada. Ogroman je prostor bio zahvaćen zemljotresom kao kada bi sve bilo sravnjeno od Orašja do Mostara u širini oko 25 km, slikovito opisuje Pavao.
Priroda zaustavila život
-Najstrašnije mi je ipak bilo vidjeti detalje iz gromada betona koji govore da su tu živjele obitelji, malene cipelice, dekice… vidiš da je tu bio život koji je uništen u trenu. Užasne su to slike jer zapravo potres ih je pogodio u vrijeme spavanja, kada su svi bili u krevetima. Slike na televiziji to ne mogu prenijeti, sav taj užas kada se vidi zgrada od 15 katova koja se slijepila na par metara i praktično sve smrskala. Zanijemiš kada vidiš ljude koji okolo sjede uz zgradu i gledaju u prazno jer možda su radili noćnu smjenu, a obitelj im je cijela tu ostala. Pogledaš im zabrinuta lica dok čekaju za bilo kakvu vijest i informaciju. Apsolutno nitko ne pita za papire, novac, zlato, dokumente nego samo: ima li preživjelih, priča nam Pavao.
Razorni potres
Vuković smatra da se u javnosti nepravedno puno govori navodno slaboj gradnji kao uzroku velikog stradanja jer, Vuković tvrdi, to uopće nije ostina. -Ima vjerojatno primjera slabe gradnje ali potres je bio toliko jak i razoran da je i betonske stubove lomio. Brda željeza tome svjedoče koje je teško prokopat da bi se došlo do unesrećenih. U tim prazninama koje su stvorene u ruševinama specijalne ekipe su tragale za preživjelima. Sada se već polako pristupa raščišćavanju, no težak posao sa strojevima vjerujem potarjat će dugo. Moraju srušiti barem još 5 tisuća zgrada koje su popucale i u njima nitko ne stanuje. Bit će veliko gradilište.
Označiti kutije
Sada je teško i preživjelima, kaže Vuković, jer žive u šatorskim naseljima. Sve im treba ali pomoć treba slati na način da se na kutiji napiše što se šalje i na turskom ( aplikacija prevoditelj na mob.) kako bi pomoć najlakše bila razvrstana ( zimske jakne, muška roba, dječja, higijena... )-
Tamo su ljudi u teškom psihičkom stanju i ne može se od njih očekivat da razvrstavaju stvari, već da sve bude složeno i uredno, a ne da kroz pomoć praznimo svoje ormare. Oni su tamo jako organizirani, ali strahovito puno pomoći stiže iz 80 država svijeta. Treba sve to iskoordinirat i to rade danonoćno. 
Stvarno im se divim. Ja sam tamo bio tek osam dana i pomagao sam koliko sam mogao no bila je to i svojevrsna škola, zaključuje Pavao jer, puno se više cijeni ono što se ima, postane humaniji i čovječniji.
Za posavinu.org piše: Nada Koturić