KUNE UMJESTO POLITIKE
Svake godine konkretizacija obećane pomoći rezultira svečanim otvaranjem neke obnovljene kulturne institucije, vjerskog objekta, škole... Običnom čovjeku, rekli bismo, puna šaka brade. Međutim, isti taj čovjek kada se svečanosti okončaju znade upitati - što je s politikom? Doista, što je s politikom Zagreba prema BiH, bolje reći ne počinje li i završava ta politika obećanjem i davanjem kuna za obnovu institucija po kojima Hrvati u BiH trebaju biti prepoznatljivi i različiti od drugih?
Piše: Ilija ILIĆ
Prošlogodišnja travanjska izjava hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, izrečena na sjednici Međudržavnog vijeća za suradnju, kako su odnosi između Hrvatske i BiH veoma dobri i „imaju jednu uzlaznu liniju,“ i nedavna izjava Nikole Radmanovića-srpskog člana državnog Predsjedništva u kojoj stoji da BiH s Republikom Hrvatskom „ima najviše neriješenih pitanja“ još uvijek „zaudaraju“ na onu „J... lud zbunjenog.“ Za hrvatskog predsjednika uzlazna linija u odnosima dviju susjednih država nije ništa drugo nego nemiješanje Hrvatske u unutarnje odnose BiH, i tu se sva mesićevska priča i završava.
Hrvati i predsjednik
Do bola opterećen Tuđmanovom podjelom Bosne i njegovim istomišljenicima, što je sve skupa sveo pod jedan nazivnik - „kokošija pamet“, Mesić je vrijeme svog predsjednikovanja utrošio, a ostatak još troši na dokazivanje svoje neumiješenosti u rastakanje bosansko-hercegovačke države, iako ga nitko za takvo nešto nije ni prozivao, ni optuživao. Veoma loš status hrvatskog naroda u BiH, entički očišćena hrvatska povijesna područja i gotovo prepolovljeni hrvatski puk u susjednoj mu državi za Mesića nisu gotovo nikakvi problemi, barem ih nikada nije javno i jasno imenovao.
I njegov posljednji posjet našoj zemlji također je prošao u već viđenom stilu. Osvjedočeni „prijatelj Bosne“, kako ga nazivaju (pro)bošnjački mediji, u sebi svojstvenoj maniri tek je ponovio da mirovni sporazum nije donio trajna rješenja za BiH, da se ustavnim promjenama trebaju zaštititi interesi sva tri konstitutivna naroda, da Hrvatska pozdravlja sva rješenja koja Bosnu i Hercegovinu upućuju k europskom modelu... Nijednom riječju hrvatski predsjednik nije spomenuo, niti sada iz Zagreba spominje teški položaj hrvatskog naroda koji živi u istoj toj BiH, a kamoli ponudio neka rješenja koja bi ovdašnjim Hrvatima osigurala jednakopravnost. Prigodom posljednje posjete Sarajevu od hrvatskog predsjednika ne čusmo čak ni - vic.
Hrvatska šutnja
Pogled sa Sljemena na bosansko-hercegovačke Hrvate i u slučaju predsjednika hrvatske Vlade i prvog čovjeka vladajućeg HDZ-a Ive Sanadera ne seže baš daleko. Njegove, dooduše, rijetke inicijative vezane za daljnji status BiH, a samim tim i hrvatskskog naroda, uglavnom su objeručke dočekivane kod hrvatskih izvanparlamentarnih stranaka u BiH. Takvu sudbinu doživjelo je i Sanaredovo pismo State Departmenu u kojem se traži sazivanje međunarodne konferencije o BiH na kojoj bi glavnu riječ imali SAD i Europska unija kao kreatori Daytonskog sporazuma. Iako se u pismu osvrnuo na težak položaj hrvatskog naroda u BiH i na opasnost da taj narod postane nacionalna manjina, na što uzrgred rečeno i danas ukazuje Crkva u Hrvata, reakcija je bila uglavnom očekivana. Srpske i prosrpske stranke u RS-u optuživale su ga za rušenje mirovnog sporazuma, bošnjačke hvalile samo njima znane dijelove prijedloga kojima se jačaju ovlasti države, dok najjače hrvatske stranke uglavnom nisu reagirale kao što nisu reagirale ni u mnogim drugim slučajevima kada se radilo i o važnijim pitanjima. S drge strane, posjeti visokih dužnosnika hrvatske Vlade Bosni i Hercegovini, uglavnom ministara, najčešće završavaju susretima s drugorazrednim političarima - predstavnicima Hrvata u različitim županijama i ciljanim izjavama za javnost kako će hrvatska Vlada i dalje ekonomski pomagati ovdašnje Hrvate.
Pogled sa Sljemena
Svake godine konkretizacija obećane pomoći rezultira svečanim otvaranjem neke obnovljene kulturne institucije, vjerskog objekta, škole... Običnom čovjeku, rekli bismo, puna šaka brade. Međutim, isti taj čovjek, kada se svečanosti okončaju, znade upitati - što je s politikom? Doista, što je s politikom Zagreba prema BiH, bolje reći ne počinje li i završava ta politika obećanjem i davanjem kuna za obnovu institucija po kojima Hrvati u BiH trebaju biti prepoznatljivi i različiti od drugih kako bi dokazali da je upravo vrijednost ove države u njenoj različitosti.
Da je politika Republike Hrvatske prema statusu i položaju ovdašnjih Hrvata, a samim tim i prema državi u kojoj oni žive, najblaže rečeno nejasna, ne dokazuju samo Mesić, Sanader, ministri u hrvatskoj Vladi i hrvatske kune, nego i događaji, koji se smjenjuju kao na tekućoj vrpci. Samo dva prošlogodišnja - propali paket ustavnih promjena, koji je podijelio političke stranke s hrvatskim predznakom u BiH, i Opći izbori, koji su još više podijelili i hrvatski narod, pokazuju da pogled sa Sljedmena mora biti sve do Mostara, Posavine i Banja Luke. To je tek jedna strana medalje. Druga je iskajavanje grijeha domaćih „narodnih tribuna.“
Ovaj prilog objavljen je 1.3.2007. godine u tjedniku Danas. Danas je 2019. godina. Jeli se išto od tada do danas promijenilo, osim ponekog „narodnog tribuna“.