Nije lako biti pola čovjeka. Kuferaš. Odlaziti i dolaziti. Tražiti mjesto u kome ćeš spustiti kufer. Isprazniti ga, i ostati. Sedamdesetih godina su u naše mjesto počeli dolaziti autobusi, kupili su žene i muškarce, i odvozili ih za Njemačku i Austriju.
Kuferaši su mahali kroz prozor, ili su se pravili da traže mjesto, kako im ne bi vidjeli suze u očima. Iza sebe su ostavljali svoju bosonogu djecu koja su se stiskala uz skute svojih baka i djedova. Svi su plakali, čak i slučajni prolaznici. Prašina je bila puna suza. Zrak težak. Mjesto tužno.
Kuferaši su sa sobom odnosili blato i prašinu, na stopalima i ispod noktiju. Vjerovali su u povratak, kad sagrade kuću.Vjerovali su u dom. U svoju djecu.
Lagali su. Noću su im se ukazivali duhovi i nešto govorili na nepoznatom jeziku. Nisu znali njihove molitve ni kletve, nisu znali kako da se od njih obrane.
I moja majka je bila kuferašica. Sahranila je moga brata, izgovorila „Oče naš“, bacila grumen zemlje u njegovu malu raku, okrenula se, čvrsto zagrlila svoj kufer i sjela u autobus. Nikad se više nije vratila.
Sada i sama pripadam narodu kuferaša. Čudna je to sekta. Mi vjerujemo u kufere. Njegovo dno stoji nam u grlu. Mi smo mobilna radna snaga. Mi smo radnici i kad smo intelektualci.
Naša država je propala, a mi smo i dalje najveće patriote. Govorimo jezikom koji više ne postoji. Gradimo iznova kuće u kojima nitko ne stanuje.
Ne vole ni nas ni naši ni tuđi. Mi kuferaši smo jedan narod, naš grb je kufer. Naša himna buka autoputa.
Priča se da će treći svjetski rat izbiti na Balkanu, negdje kod nas. Čudno, za nas kuferaše on je već završen.
Za GIP piše Ružica Kopačević-Miličević