Išao je pognute glave. Na nogama je imao sandale od janjeće kože. Najradije je hodao bos. Naročito kada je išao po vodi. Tabani su mu bili vreli, ruke prazne, slobodne, a tijelo uspravno. Imao je dvije haljine i jednu torbu. Baš kao i što priliči kraljevima pravednosti. Nije se obazirao na političare. Dapače, on ih je prezirao. Prošlost ga nije zanimala. On je imao viziju budućnosti za sve ljude. Ne samo za tebe i tvoj narod.
Nije išao u rat. Da je se kojim slučajem rodio u Jugoslaviji, sigurno bi 1990. godine bio dezerter.
On je kralj koji se rodio u štali. Njega ne zanimaju sitni lopovluci kantonskih političara. On se nije uvlačio u zadnjice biračima i sljedbenicima.
2021. puta se spremamo da proslavimo njegov rođendan. Veliki kršćanski blagdan. Mi, njegova sol. Ako sol obljutavi čime će se začiniti jelo. Sol je bljutava. Hrana koju jedemo je kvarna. On to zna.
Ipak se sprema da nas opet posjeti. Proći će kroz naše kuće. Ne da vidi kakve darove smo mu priredili. Njega zanimaju samo naša srca.
Ne vjerujem da će se raznježiti i rasplakati kad vidi koliko paketića leži ispod bora, koliko smo sarmi smotali, koliko krmadi i kolača ispekli, koliko kugla i žaruljica zakačili na prozore i božićne jelke.
Ne zanima ga, na koliko misa smo bili prisutni, zijevajući i gledajući na sat. On ne treba žive mrtvace. On treba ljude, hrabre i odvažne, on treba odmetnike, on treba one koji će reci: Tko je moj otac i moja mater?
Taj mali Bog u čovjeku pati, on je uplašen pred događajima i zbivanjima, pred masovnim grobnicama za koje nitko nije kriv. On je gladan i najrađe bi izvrnuo našu božićnu trpezu onako kako je isprevrtao stolove u hramu kada su trgovali u domu oca njegovoga. On vas vidi: vas trgovce teritorijama, trgovce djevojčicama koje ste silovali, trgovce logorima u koje ste zatvarali svoje prijatelje i radne kolege. On sve vidi, sve zna i sve pamti.
On nije gibanica, ni crkveno zvono, ni damastni stolnjak, ni svijeće koje gore na oltarima, ni naš krsni list, ni lažni zavjeti koje smo dali. Ni praznik zbog koga ćemo se odmoriti od posla.
On je naš komšija, uplašen, gladan i slabo obučen.
Nećete vjerovati te komšije se zovu i Josip i Ahmet i Jovan. Nisu to samo Hrvati. Nije taj Isus, samo naš.
On je onaj drugi, koga se bojimo, koga prozivamo, koga pljujemo i preziremo.
On je čista ljudska savjest.
Nikad nije rekao sakupljajte skupe satove, imajte tri kuće, umjetničke slike, dionice i bijesna auta.
Božja ljubav je čovječja ljubav. Ona je vidljiva. Mjerljiva. Ona mijenja svijet i mijenja pojedince.
Evo ga, dolazi, traži ispovjednike koji su spremni reći: Krivi smo!
Ubijali smo, silovali, pljačkali, rušili tuđe domove, izdavali, progonili i još progonimo. Svi smo krivi, jer smo ćutali onda kada smo trebali biti najglasniji.
On dolazi pognute glave i zatvorenih očiju.
Šuti dok piše po pijesku. Ali sve vidi. I sve zna o nama, a da ni trepnuli nismo.
Za Posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević