Živimo u društvu straha i statusnih simbola.Straha od bolesti, od komšija, od gubitka posla, loših ocjena, od migranata, promjene klime itd. Za mene su statusni simboli slobodno vrijeme, zdrava hrana, iskreni međuljudski odnosi, a ne jahte, vile, markirana roba i auta.
Statusni simbol je sloboda mišljenja. Ali i originalna i kreativna rješenja za kvalitetan život.
Život je kvalitetan ako ga dobro živim, ne samo ja, nego i moji sugrađani.
Život je kvalitetan ako shvatim da je tuđe dobro i moje dobro.
Život je Nekvalitetan ako me prate tuđe gladne, ili zavidne oči.
Trebamo težiti balansu. Znati koliko trebamo. Previše je nezdravo.Traži još više. Više hrane - više kila, brze auto- veća kreditna rata, više kuća- više čišćenja. Više garderobe - potreba da se kupuje još više. Na koncu, da bi sve to platili, više radimo- manje živimo.
A sve to radimo iz straha od drugih, koji su bolje obučeni, voze bolje auto, imaju veću kuću.
Bijeg u konzum, je bijeg od sebe, od praznine u sebi koja se mora napuniti stvarima.
Moramo se obračunati sa strahovima i rupama, u sebi. Iskreno se upitati koliko živimo, koliko šetamo, radimo ono što volimo, koliko smo na onom mjestu na kojem smo kod kuće, kod sebe.
Inspiraciju možemo naći u prirodi: vodi, vatri, zemlji. Zar nismo 80% voda?
Možemo li bez sunca i zemlje?
Budimo ovisni o onome što istinski trebamo.
Trebamo se vratiti sebi. Naučiti se razlikovati vještačko od prirodnog, potrebu od nametnutog. Treba znati imati.A to znači, manje imati.
Treba znati, vidjeti što imaš. Treba znati zahvaljivati za to sto imaš. Znanje nije imanje, znanje je odnos prema imanju.
Imam, ne da posjedujem, nego imam, što trebam.
Ne mogu imati cijeli svijet.
Svijet je voćka. Kap vode. Grozd. Zreo kukuruz .Prstohvat soli. Pupoljak ruže. Svijet je jedan čovjek. Svijet je sretan čovjek.
Nesretan čovjek ne zna tko je, ne zna kad je dosta. On pruža ruke da uzme više, i još više, dok mu ne pukne kičma. On traži protjerani raj.
Zaboravlja, raj je u njemu, u izobilju i u mjeri.
Sretan čovjek ima vrijeme. On miriše vrijeme u sazreloj dunji i cvijetu jasmina u šolji čaja. On zna, da, sve što treba, to može stati u njegove ruke.
Svijet će se opet vratiti na početak. U raj.
Svijet će pronaći vrata koja vode unutra.
Sakupljat ćemo drva i piti izvorsku vodu.
Otići ćemo do rijeke i gledati kako se prelamaju njeni valovi i sa sobom nose sve kiše, iz Kapadokije, Kalkute, Berlina, Akre, Odžaka. I vraća ih u nebo.
Gledat ćemo oblake, i radovati se kiši. Imat ćemo svog kućnog ježa i djecu koja će ga štititi.
Poštovat ćemo pčele i zemljoradnike. Jest ćemo kad smo gladni i kupovati samo kad nešto trebamo.
Osvajat ćemo teritorije u sebi. Ratovati i miriti se sa sobom.I slaviti pobjedu nad pohlepom.
Jest ćemo plodove zemlje, i ljubiti.
Da, ljubit ćemo sebe, i jedni druge, čistoćom bijele pahulje, kad opet budemo gospodari svoga vremena i gospodari svojih želja.
Bit će dovoljno. Bit će dobro.
Za posavinu.org piše Ružica Kopačević-Miličević