Ocu je snijeg bio do koljena meni do vrata kućama do krova mravima do neba. On je ujedao, škripao i milovao. Kidali smo ga kao oštro brašno. A on je sipio kao bajka sa slikovnice u ruke na kape u oči i usta i bezazleno brisao puteve i korake u nedogled.
Skidali smo ga sa grana kao kajmak sa mlijeka i lizali kao prepečenu kišu siti i ugrijani u bliskoj bjelini sa bezbroj svojih lica u vodi.
A voda se može piti, jesti i plakati po njoj se može ići te ući u tišinu svemira i tamo ostati.
Blagovali smo nebo i bjelinu kao djevojačku čast. Pritisnuti samoćom čeznuli smo za svjetlom kao što žene čeznu za muževima grijući im postelju u noći.
Snjegovi ne dolaze da ostanu nego da odu onako kako iz naših naših života odlaze ljudi, da bi se opet vratili, drugačiji, kao i same zime, tankoćutne i nježne surove i blage, varljive i vjerne.
Neke će da uskrsnu, a neke zauvijek umrijeti pred našim začuđenim očima.
Ruzica Kopačević-Miličević
