Vlado Domazet, Porečanin posavskih korijena nakon izdavanja romana „Kad svibanj utihne“ tiskao je i knjigu “Jesen u Garevcu“ kojeg je posvetio svojem rodnom posavskom kraju i njegovim ljudima.
GAREVAC - Sumorni dan ne može pokvariti ove prekrasne motive obojene jesenjim tonovima mog rodnog sela Garevac, a ovaj posebni posavski zrak i teška posavska magla meni je u ovim trenucima susreta sa mojom ravnicom, nekako ugodnija nego miris mora gdje već desetljećima živim i gdje mi je ispunjeno i lijepo sa svojom obitelji i osobito sa unukom, kazao nam je pri susretu Vlado Domazet, autor knjige „Jesen u Garevcu“, koju smo imali čast prije predstaviti javnosti nego će to biti u Posavini, a onda i u Hrvatskoj.
Uz knjigu željeli smo doznati kakvim to očima Domazet danas vidi svoj rodni posavski kraj, kada je broj njegovih stanovnika desetkovan, a radost i živost na ulicama vidljiva jedino u vrijeme blagdana, kao što je to i ovih dana kada Garevac višestruko dobije na brojnosti.
Branitelj i pisac
Domazet je inače dragovoljac i branitelj. Nakon ratnih događanja u Bosanskoj Posavini seli u Istru gdje radi u Policijskoj upravi Pula i Poreč. Danas je u mirovini ali ne miruje, a desetak puta godišnje slatka mu je obaveza obići svoju Posavinu. Ovoga puta ostavio je i pisani trag o svojemu rodnom kraju u vidu romana „Jesen u Garevcu“. Domazet je inače u svojem dosadašnjem pisanju posebnu pažnju pridavao u svojim pjesmama bunjevačkim Hrvatima i Hrvatima Šokcima u Srbiji o njihovoj kulturi, običajima, životu.
Zapažen je i kroz susret pučkih pjesnika „Lira naiva“. Domazet progovara i o povijesti svojeg kraja kroz autorski roman „Kad svibanj utihne“ koji govori o zločinima nakon 2. svjetskog rata počinjenim nad stanovnicima Garevca i okolnih sela. Također je i autor snimljene svjevrsne, kaže nam, himne Garevca „Garevo moje“ koju je otpjevao Ivan Martić Ivica. Ovoga puta Vlado je sa puno ljubavi prema Garevcu, iznjedrio svoj drugi roman „Jesen u Garevcu“.
Motiv rodni kraj
-Motiv za pisanje je bio moj rodni kraj da bi generacijima koje dolaze iza nas ostavio da kroz pisanu riječ saznaju više o ovom prekrasnom mjestu, prijateljstvu, ali i ratnim događanjima. Knjiga se dotiče i Vukovara, a kroz roman sastavio sam životne priče i spajanje života Hrvata Vojvodine i Bosanske Posavine.
-Moj je životni sastav da svatko u bilo kojem segmentu života treba dati maksimum od sebe za ono što zna raditi ili želi unaprijediti. Smatram da ja mogu sada pisanom riječju doprinijeti da naš narod ne zaboravi mjesto od kuda je.
Također bi poručio svojim Garevljanima da se ujedine što više mogu. Samo zajedničkim snagama možemo puno više ostvariti na dobrobit zajednice. Mogu već sada najaviti da ujedno uz ovaj roman pripremam i zbirku svojih pjesama gdje sam se tematski fokusirao na moj Garevac i njegove ljude.
Mi smo inače selo koje, kao i svako drugo posavsko mjesto, ima ljude sa karakterističnim nadimcima ili primencima koji ih određuju pa se tako i prepoznajemo, a ne zapravo po imenu. Obradio sam tu našu posebnost kao i druge teme vezane za ovo naše posavsko podneblje, pojašnjava nam Domazet.
Ovdje su naši korijeni
Kada je u pitanju povratak, na tu se temu Vlado dobro zamislio i odmah kazao kako ona zaslužuje oprezan odgovor.
Teško je u ime nekoga drugoga govoriti i isključivo govorim u svoje ime. Žao mi je što smo doživjeli ovakvu prognaničku sudbinu no smatram da života ima, povratka ima. Znam da je to teško, ali ja želim u to vjerovati.
Oni koji su odavno pronašli drugi dom u nekom kraju svijeta, bilo bi dobro da se bar povremeno vraćaju na svoja ognjišta, dovode svoju djecu i unuke kako bi ostala poveznica jer tu su naši korijeni.
Ovim bih putem pozvao svakoga koji ima mogućnosti da dođe bar za blagdane i ne zaboravi odakle je potekao.
Uz zajedništvo mještana koji ovdje stalno žive i nas koji povremeno dolazimo mislim da uvijek možemo napraviti pomake dostojne povijesti i imena našeg Garevac, poručio je Vlado Domazet.
Za posavinu.org piše: Nada Koturić