FRANJO TOPIĆ:"Iako su već dosta toga rekli o Napretku i Bogosloviji u svojim zapisima, Željko Ivanković, Dragan Marijanović, Zdravko Milošević, Mirko Marjanović, Zoran Filipović, Alija Isaković i dr., mislim kako bi se moglo napisati više knjiga o onom što se događalo u Napretku i Bogosloviji tih godina. Pejo Gašparević napisao je da je to bio parlament bosanskohercegovačkih Hrvata.
Bogoslovija i HKD Napredak su tijekom opsade Sarajeva bile oaze druženja i susretanja. I osobno mogu posvjedočiti o tomu. Dramatične 1992. godine, kad je Karadžićeva i Mladićeva soldateska s okolnih brda istresala smrtonosne projektile na Sarajevo, Bogoslovija i Napredak su, Biblijski rečeno, bile "barke spasa." Zahvaljujući susretljivosti (sadašnjeg kardinala) Vinka Puljića, spretnosti i diplomatičnosti predsjednika HKD Napredak Franje Topića, produhovljenoj intelektualnoj širini mons.
Pere Sudara, pronicljivoj staloženosti (sadašnjeg nadbiskupa koadjutora Vrhbosanskog) Tome Vukšića, Bogoslovija u Sarajevu je bila je prostor u kojem se svatko mogao osjećati dobrodošlim i na poseban način zaštićeno. I u danima najnemilosrdnijih bombardiranja Sarajeva, domaćini u Bogosloviji nisu pokazivali ni trunke uzrujanosti niti nervoze. Uvijek je vladao ponizni red. Nije to neka gvozdena disciplina koja bi gušila spontanost i sputavala slobodu razgovaranja. Naprotiv, to je red koji isijava opuštenost i zbližava ljude. Taj smirujući ambijent koji kao da je u Bogosloviju bio izručen s nebeskih visina i poslan od Svevišnjeg, ulijevao je sigurnost onima koji su se okupljali. Takvo ozračje, čini se, davalo je poticaja okupljenima u kafiću da osim o ratnim strahotama, kojima su bili izvrgnuti, diskutiraju o: politici, vjeri, kulturi, sportu, umjetnosti.......
Zapravo, ponovit ću, što sam još tijekom trajanja opsade Sarajeva govorio i pisao - kafić u Bogosloviji i Napredak u tom su ratnom kaosu bili spontani parlament Hrvata BiH. U njegovu radu, ponizno priznajem, i osobno sam sudjelovao. To je bila adresa na koju su samoinicijativno dolazili Hrvati iz političkog, kulturnog, duhovnog, umjetničkog, intelektualnog miljea.
Krajem studenog 1995. godine u Sarajevu je održan Okrugli stol pod nazivom "Opsada i obrana Sarajeva 1992.-1995." na kojem je iznimno sadržajno i iznijansirano govorio i predsjednik HKD Napredak Franjo Topić. On je istaknuo kako su brojni sarajevski intelektualci, javni radnici, i strani diplomati bili Napretkovi svakodnevni gosti, gdje su osim zanimljivog društva našli i duševnu i tjelesnu okrepu.
"Iako su već dosta toga rekli o Napretku i Bogosloviji u svojim zapisima, Željko Ivanković, Dragan Marijanović, Zdravko Milošević, Mirko Marjanović, Zoran Filipović, Alija Isaković i dr., mislim kako bi se moglo napisati više knjiga o onom što se događalo u Napretku i Bogosloviji tih godina. Pejo Gašparović napisao je daje to bio parlament bosanskohercegovačkih Hrvata," podsjetio je Franjo Topić tom prigodom prije gotovo 26 godina.1
Sjećam se dobro kao da je to bilo jučer, kafić sarajevske Bogoslovije u tom ratnom metežu rado su posjećivali i uglednici koji nisu bili Hrvati. Ovom ću prigodom spomenuti dvojicu sarajevskih pjevačkih zaštitnih znakova - Safeta Isovića i Kemala Montena koji su, kako se to narodski kaže, navraćali na kavu u kafić Bogoslovije. U taj kafić se dolazilo i da bi se predahnulo od pogibelji koja je tada harala Sarajevom.
Zapravo, Bogoslovija i njen kafić, te Napredak - u opkoljenom su Sarajevu skrušeno ali snažno prkosili nevolji koju su proizvodile ratne okolnosti. Usuđujem se reći kako Napretku i Bogosloviji u Sarajevu nije slučajno pripala takva dobročiniteljska uloga. Kroz dvotisućljetno putovanje onih koji slijede križ sije se sjeme diljem svijeta za nicanje takvih "barki spasa" kao što je sarajevska Bogoslovija i Napredak. To su "barke spasa" koje svojom humanošću i strpljivošću nadjačavaju oholost i aroganciju. To su "barke spasa" koje imaju potencijala procvati onda kad je najteže. Križu kao simbolu dobrobiti pripadaju sva vremena - i ratna i mirnodopska, on i u naizgled bezizlaznim situacijama pruža ruku nade u spasenje svakom čovjeku. Kafić u Bogosloviji funkcionirao je kao neformalna pozornica na kojoj je odigravana životna drama pružanja otpora onima koji režiraju ratove.
Ponovno posuđujem riječi Franje Topića koji kaže kako u nemogućim uvjetima nemilosrdnog rata u cijeloj BiH, a posebno u opsjednutom Sarajevu, "Napredak nije zapustio svoju kulturnu, prosvjetnu i humanitarnu misiju."
"Za njega (Napredak) nije vrijedila latinska izreka inter arma musae silent - kad oružje govori umjetnost šuti. Dok su mnogi kukali i snebivali se nad ratnim strahotama, napretkovci su se nastojali oduprijeti radom, dobrotom i istinom zlu koje je poprimalo opće razmjere. Svima su govorili kako u ratnom vihoru treba više raditi, čuvati vrednote i suzbijati ratno zlo kulturnim radom i dobrotom. I zaista, redali su se rezultati kao u neka mirna i bogata vremena. Geslo Napretka - nema nemogućih uvjeta, postoje samo teži i lakši, ubrzo je zahvatilo mnoge," objašnjava mudro Franjo Topić.
Solidarnost i razumijevanje na koje sam naišao u Bogosloviji i Napretku omogućili su mi da do kraja 1992. godine, koliko sam boravio u opkoljenom Sarajevu, mogu obilatim količinama slati izvješća o agoniji koja je tada bila zahvatila taj grad. U tim pogibeljnim okolnostima, imati mogućnost neograničenog korištenja telefona pravo je bogatstvo za novinara koji je tada izvješćivao za medije u Hrvatskoj.
Bogoslovija i Napredak su u Sarajevu i u najkritičnijim momentima opsade tog grada egzistirali kao živući učitelji dobročinstva. U Božjem planu sve ima svoju svrhu.
Za Posavinu.org piše: Pejo Gašparević
31. ožujka 2021.