TRAGOM SJEĆANJA

TRAGOM SJEĆANJA
Ivo Vlahović

Početkom mjeseca travnja, odmah sutra dan iza Mladog Uskrsa 1945. godine, napale su s jakim snagama partizanske jedinice, krećući se od Brčkog, sela Domaljevac i Bazik. Teške su borbe vođene. A u obrani su sudjelovale vojne postrojbe Domaljevca i Bazika, potpomognute Tolišanima, Lučanima, Matićanima i iz ostalih sela, koje su se povukle u Domaljevac.

Treći dan poslije podne nadmoćni neprijatelj uspio je skršiti otpor i nastalo je povlačenje preko Save u Slavoniju i jednim dijelom prema Bos. Šamcu da bi se svi koji su preživjeli prikupili u Kruševici. I noću, koliko se sjećam, 13. travnja krenuli u susret svome Križnom putu prema Zagrebu i dalje.

Sve što se moglo kretati od civilnog stanovništva sela Domaljevca i Bazika napustili su svoje kuće i sklonili se u polja uz Savu i preko Save u Babinu Gredu i Štitar.

"Oslobodioci", kako su sami sebe s ponosom nazivali, unišli su u pusti Domaljevac i Bazik. I popljačkavši krenuli dolje prema Šamcu i nakon kraće borbe zauzeli ga 11. travnja 1945. godine.

Paljevina po selima nije bilo. U pustim oslobođenim selima ostale manje skupine četnika iz okolnih srpskih sela što su isprelazile u partizanske jedinice i pozivale, na smrt preplašeno pučanstvo, da se vrati svojim kućama. Govoreć im da će samo odgovarati oni koji su po njihovim shvaćanjima, okrvavili ruke bez obzira na to što su branili sebe, svoje najdraže i svoja sela.

Nekako u isto vrijeme samo par dana kasnije i Sremski se front primicao Babinoj Gredi i Štitaru. Tako koji su se od prebjeglog pučanstva tamo našli morali su što se kaže, navrat na nos opet bježati preko Save u svoja polja. I sa zebnjom u srcu vraćati se svojim napuštenim kućama u ruke takozvani "oslobodiocima." Među njima nalazio se i jedan manji broj iz naših već otišlih postrojbi iz Kruševice.

Ja sam iz Kruševice s još tri svoj kolege prešao u Prud ponijevši cijelu evidenciju naše postrojbe u kuću zapovjednika Marijan Žilića Pruđanina.

Mi smo, vjerujem, i jedni od posljednjih koji smo se uspjeli u zadnji čas izvući iz Pruda i domoći se našeg Domaljevačkog polja Kočišta. Skrivanje i odgađanje naše predaje trajalo je preko tjedan dana. I onda ono najteže - predaja i suočavanje oči u oči nakon četiri godine s onim protiv kojih smo ratovali u Domobranskim Satnijama i Pukovnijama braneći boje Nezavisne Države Hrvatske. Da opisujem. Teško bi bilo detaljno opisati taj doživljaj straha i neizvjesnosti u ono što me može na licu mjesta ili već sutra zadesiti.

Odmah prvih dana zapazio sam od naših Stjepana Dominkovića i Đuru Perišića iz Domaljevca u partizanskim uniformama s petokrakama na čelu. Da bi za par dana nestali. Najvjerojatnije u Šamcu ubijeni i u Savu bačeni. Ista je sudbina zadesila Marka Ćoškovića, Roku Pavića, Roku Iljazovića, Marka Oršolića, Ivu Mijatovića, Marijana Bomelića, Pavu Majića, Miju Vukovića. I da ne nabrajam još mnoge koji su izbjegli smrt i posuđivani na vremenske kazne zatvora i do 13 godina.

Jedno vrijeme pa do pred kraj rata na župi u Domaljevcu, prije toga župnik u Tramošnici, bio je fra Anto Tepeluk - Klarić rođeni Domaljevčanin. I on je viđen u odstupanju zadnji puta u Sloveniji i Austriji. Od tada mu se grubi svaki trag. Nagađalo se da je možda živ negdje u inozemstvu. Međutim 1970. godine jedno od glasila našeg iseljeništva objavilo je imena svih pobijenih i nestalih svećenika po Biskupijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za vrijeme Drugog Svjetskog rata. A pobijenih je stravično veliki broj, među njima i fra Anto Tepeluk u ljeto 1945. godine u Šapcu.

Odmah u prvim danima po zauzimanju Domaljevca, došao je u župu Domaljevac svećenik fra Mirko Brandić rodom iz Hasića a do tada župnik u Tišini. U tim prvim danima pozvaše mene pisca ovih redaka i moga ratnoga i predratnog kolegu i dobrog prijatelja Marijan Đukića na saslušanje u kuću Ilje Iljazovića. Po nas da nas sasluša i sprovede u Šamac došao je, kako smo kasnije saznali oficir OZN-e Lazar Pivušević, iz Srpske Tišine (zadnja kuća kod mosta u Žendragu). Kolegu Đukića teretio je za nepredano oružje, pištolj kojega on zaista nije imao. A mene da dokažem gdje je sakrivena naše postrojbe evidencija o ljudstvu i ustroju. Te za pisaću mašinu i još neke stvari.

Dokazivanje kolege Đukića da on nema pištolj nije pomoglo, kao i moje da se evidencija o ustroju kao i sve ostalo nalazi u Prudu u kući našeg zapovjednika Žilića a što je, ustvari, i bila istina. I naposljetku saslušanje se svelo da moramo u Šamac.

Šamac, Šamac - prostrujalo mi je kroz mozak znajući tko ode u Šamac da mu povratka nema. Tijekom saslušavanja bilo je prisutno nekoliko seoskih odbornika tek oformljenog seoskog og odbora.

Sjećam se: Tunjica Đukić, Ivo Đukić, Milo Iljazović, Milo Đukić, svi su oni molili zalažući i svoje živote da nas oficir OZN-e ne goni u Šamac, znajući ad bi tamo bili pobiti. Ali sve moljenje je bilo uzalud. Oficir je bio odlučan da moramo u Šamac.

I u vremenu dok se odlučivalo o sudbini naših života naišao j e naš župnik fra Mirko Brandić koji je prije nekih par dana došao u našu župu. Saznavši o čemu se radi obratio se nama dvojici riječima: Vi tvrdite u istinitost svojih izjava a i ja vas poznajem kao dobre i čestite ljude.

Onda se obrati oficiru OZN-e sljedećim riječima: Lazare, sjećaš li se Lazare? Ja tebe poznajem a ti mene. Ja, paroče, reče Lazar. Sjećaš li se Lazare koliko sam puta vraćajući se iz Šamca kroz Tišinu i vidjevši te gdje se igraš kao dijete pred svojom kućom, dobacio ti pokoju kesicu bombona. Znam, znam paroče, odgovori Lazar.

Hajde Lazare, nemoj gonit ote poštene ljude u Šamac. Pa dobro kad vi kažete i neće ići - reče nakon malo kraćeg razmišljanja Lazar. I onda obrativši se nama dvojici reče: Vas dvojica možete ići k svojim kućama. Ali, ne zaboravite, možete i opet biti pozvani. Zavisi koliko se dokaže istinito što ste izgovorili, ili ne.

Otišli smo. Spala je teška mora što nas je pritiskivala. Zahvalivši se Božjoj providnosti i našem župniku, koga nismo ni poznavali a on je za nas tvrdio da smo pošteni i čestiti ljudi, iako nas je prvi puta vidio.

Priredio Pejo Gašparević: