Ovom prigodom iz zapisa TRAGOM SJEĆANJA Ive Vlahovića prenosim dio u kojem nam autor približava prve bolne spoznaje kako su mnogi Domaljevčani, koji su otišli na Križni put, likvidirani. U toj boli tinjala je nada da su ipak negdje u svijetu živi ali otkrivanjem istine o Bleiburgu desetljećima kasnije ugasile su se i posljednje nade da je netko negdje živ. Tih gotovo pola stoljeća življenja s masovnom tragedijom koja je poput sjene pratila Domaljevac i Domalječane ostavilo je duboku ranu na njima.
Objavljivanje ovih sjećanja čovjeka koji j izravni sudionik događaja u tim olovnim vremena ima samo jedan motiv - ISTINU! Desetljećima je ta istina bila ukradena. Istina o masovnim pogubljenjima nakon završetka Drugog svjetskog rata je civilizacijski imperativ. Odnos prema žrtvama Križnog puta i Bleiburga je mjera demokratičnosti. Ne može se biti demokratičan a žmiriti na tako masovnu tragediju i začepiti uši na jecaj onih koji su proživljavali ili još uvijek proživljavaju tu bol Križnog puta i Bleiburga. Patnja drugoga je i moja patnja. Sve izvan toga je sebičnost i poraz suosjećanja (empatije) - to je poraz ljudskosti i plemenitosti. Ovo je priča Domaljevcu ali i o svima drugim mjestima koja su proživljavala sličnu dramu po dolasku komunističke vlasti.
18. siječnja 2023.
Slijedi dio zapisa Ive Vlahovića kojem sam ovom prigodom dao naslov "Suočavanje Domlječana s Bleiurškom tragedijom"
SUOČAVANJE DOMLJEČANA S BLEIBURŠKOM TRAGEDIJOM
Ivo Vlahović
U ljeto 1945 počeli su se vraćati svojim kućama u Domaljevac poneko od zarobljenih iz raznih logora novostvorene Jugoslavije. Blijedi i izmučeni da smo ih teško prepoznavali. A još teže je bilo slušati potresne i jezovite priče koje bi samo svojima najbližima pričali obazirući se da tko nepoželjan ne prisluškuje.
Do početka zime još je poneko došao. A onda: druga pa treća godina. I tako dalje godine su prolazile. Mnogi očevi i majke u očaju čekali su svoju djecu. A sestre braću dok su što dalje i sama djeca sve više zaboravljala da su imali svoje očeve i sa zavidnošću gledala na svoje vršnjake kako ih prigrljuje po neki od logoraša što se nekim čudom povratiše svojim kućama.
Upitati što ih nema, što je s njima i gdje su, kod nadležnih. Nitko nije smio ni pomisliti, ni oplakivati ih javno jer su od nadležnih prozvani najcrnjim neprijateljima i ratnim zločincima.
I pored svega toga još se kod mnogih u selu javio tračak nade da su možda živi negdje u inozemstvu. Pa možda su transportirani u Rusiju u studeni Sibir. Možda...... Možda.... i to ih je Možda držalo da lakše podnesu svoju bol, razmišljajući: Pa tko bi pobio tolike ljude jer kao zarobljenici imaju po međunarodnom pravu zagarantiran život.
Samo iz Marijana Anđić kuće nema troje braće: Šime, Ive i Tunje. Iz Peje Ivića, dvojice - Lovre i Tunje. Iz Marka Dominkovića nema Marka i Mate zvani Marići.Pa onda koliko nema jedinaca u majki i očeva. I koliko će se ognjišta ugasiti.
Je li to možda zla sudbina Hrvatskog katoličkog bića da ginu i nestaju u stvaranju Nezavisne Hrvatske države. Samo u Prvom svjetskom ratu što koje kuda od Rusije pa sve do Soče i Pijace u Italiji poginulo je i nestalo osamdeset i dva (82) vojnika iz Domaljevca. A u Drugom sto pedeset i dvije (152) osobe, većinom vojnika jako malo civila. A zašto...... I koga još očekivati da dođe.
Sve iluzije o očekivanju raspršene su otkrićem Bleiburga i drugih gubilišta širom Jugoslavije. U njima su završile tisuće i tisuće bivših zarobljenika a vojske neostvarene Nezavisne Države Hrvatske, bez obzira na sve zakone o međunarodnom ratnom pravu o zarobljenicima.
I šta nas je ostalo. Progoni, ponižavanja, kažnjavanja i k tome još i raseljavanja zbog siromaštva. I sve tao do sedamdesetih godina kada nam je odobren redovan odlazak na rad u inozemstvo.
A da sve bude kako je bilo dosta je k tome doprinijela razjedinjenost Hrvatskog bića.
I ne daj Bože da je tako ostalo u nedogled. I da bar više i Hrvat na Hrvata ne podigne ruku.
Priredio: Pejo Gašparević: