Ovo je svjedočenje Ive Vlahovića o uhićenju dvojce župnika u Domaljevcu. Najprije je 20. lipnja 1946. godine uhićen fra Mirko Brandić u župnom uredu u Domaljevcu gdje mu je oficir Ozne uperio pištolj u grudi, potom je odvezen u nepoznatom pravcu a kasnije umro u zatvoru. Godinu dana nakon uhićenja fra Mirka Brandića zatvoren je 30.VI 1947. godine i njegov nasljednik u župi u Domaljevcu fra Momčilo Momčinović o čijoj daljnjoj sudbeni se ništa ne zna.
U svojim zapisima Ivo Vlahović one koji su obavljali ta uhićenja, dakle oficire UDBA-e, definira kao "strašne sluge još strašnijih gospodara." A "gospodari" su bili nadahnuti Marxom koji je govorio da je "religija opijum naroda" te se zauzimao za "ukidanje religije."
Za ovu prigodu dijelu zapisa kojeg objavljujem dao sam naslov: "Dva župnika u Domaljevcu uhićena 1946. i 1947. godine : jedan je umro u zatvoru a sudbina drugog nepoznata."
Ovim trećim nastavkom završava moje sadašnje objavljivanje zapisa Ive Vlahovića "Tragom sjećanja" koje mi je on osobno poklonio. O preostalom dijelu tih sjećanja drugom prigodom. Ivo Vlahović mi je poklonio i stotinjak svojih pjesama koje su protkane različitim motivima: zavičajnim, religijskim, ljubavnim, prirodnim...... Nešto od tih pjesama uskoro će biti ponuđeno u i posjetiteljima ove stranice.
Zapravo priznat ću, u preseljenjima na relaciji Sarajevo - Split- Mostar-pa opet Split bio mi se zametnuo ovaj pisani materijal. Unatoč mojim traženjima nisam ga uspio pronaći. Pomislio sam da se u tim premještanjima i pokretima negdje izgubio. No, srećom - Božjom voljom to se nije dogodilo. Nedavno sam u višednevnom detaljnom pretresu spašenih stvari pronašao i ovaj spisateljsko-literarni poklon Ive Vlahovića.
Svima srdačan pozdrav. (Pejo Gašparević, 19. siječnja 2023.)
DVA ŽUPNIKA U DOMALJEVCU UHIĆENA 1946. I 1947. GODINE: JEDAN UMRO U ZATVORU A SUDBINA DRUGOG NEPOZNATA
Ivo Vlahović
Pod kraj proljeća, ili točnije 20. lipnja 1946. godine, taj datum ostao mi je u duboko usječen u pameti. Taj dan radio sam kao i obično svoj uobičajeni posao u uredu mjesnog odbora u Domaljevcu smještenog u jednoj staroj kući. Nekadašnjeg vlasnika Tunje Lukića, blizu ceste Šamac-Orašje.
Nekako odmah poslije podne, koliko mi je ostalo u sjećanju. Bio sam sam. Došao mi je oficir UDB-e čijega se imena i prezimena više ne sjećam. S riječima. Da odmah zaključam odborsku prostoriju i pođem s njim. Ustao sam. Izašli smo. I zaključao sam vrata bez i jedne riječi. kuda idemo i zbog čega idemo. Krenuli smo na cestu prema Orašju. I onda skrenuli prema crkvi. Mučila me neka crna slutnja zbog čega idemo tamo.
Po ulasku u crkveno dvorište primijetio sm našeg župnika fra Mirka Brandića. Sjedio je u maloj verandi pred vratima s ulaskom u župni stan.
S uobičajenim pozdravom Dobar dan oficir Ozne pružio mu je papir. Evo nalog da vam izvršim pretres stana. Fra Mirko ga je pogledao. I pročitavši samo klimnuo glavom i ostao sjedeći.
Oficir OZN-e i ja ušli smo u kancelariju župskog ureda i on je počeo pretres. Pomno do u detalje pregledao je sve. Čak i odmotao omote ukoričenih knjiga. u međuvremenu došao je jedan vojnik lai nje sudjelovao u pretresu. Najednom ušao nam je fra Mirko. I dosta glasno upitao oficira. Zašto i kojim pravom vršite pretres, na što je nevjerojatnom brzinom oficir potegao pištolj i uperio ga u grudi fra Mirka. Nakon par sekundi naglasivši: Već sam vam rekao.
Stajao sam kao skamenjen, i samo što mi je projurila misao. Pa Bože. Hoće li ubiti prava čovjeka. I onda fra Mirkovo pitanje da ide u VC. Oficir je pozvao vojnika i naredio mu da ga odvede i da bude prisutan.
Za oto vrijeme pretraga je nastavljena u mome prisustvu bez i jedne jedine riječi. Polako dolazeći sebi zbog šoka koji sam preživljavao, zaključio sam da sam tu prisutan da se zadovolji postojećim propisima o pretresu stana u prisutnosti svjedoka.
Po završetku pretresa pozvao je oficir fra Mirka rekavši da ide s njim. Tada je izašla fra Mirkova stara kuharica i zamolila sva uplakana da dopuste da fra Mirko ponese sa sobom bar jedan pokrivač i jednu starovinsku čunčanu pavlaku. Što je i odobreno
Po polasku oficir se okrenuo k meni. I oštro rekao. Idi više mi nisi potreban.
Kako sam kasnije saznao, na putu ih je čekalo neko veće vozilo i odvezlo u nepoznatom pravcu.
Prolazili su mjeseci i godine. Nikada nisam saznao koliko je i zašto osuđen. Samo je jedno vrijeme nakon nekoliko godina selom se šaputalo da je u zatvoru umro Domaljevački župnik far Mirko Brandić. Taj čovjek i svećenik koji mi je spasio život. I ne samo meni. A ja spletom okolnosti baš morao biti živi svjedok još jednog uhićenja naših svećenika. Ne smogavši snage reći ni jednu riječ obrane ili bar utjehe pred strašnim slugom još strašnijih gospodara znajući: Što god bi rekao, bio bi samo glas vapijućeg u pustinji.
Nedugo iza toga strašnog i potresnog događaja došao je u našu župu svećenik fra Momčilo Momčinović. Da bi i on već 30.VI. 1947 godine bio zatvoren. O daljnjoj mu sudbini ništa ne znam.
Je li se nešto saznalo u proteklom vremenu, zašto su suđeni i osuđeni dav naša svećenika i tko su optužitelji, vjerojatno presude postoje u O.S. u Tuzli. Iako naslućujem zašto. Pa oni su bili službenici Božji.
riredio: Pejo Gašparević (19. siječnja 2023.)