Tri puta su se u mjesecu svibnju dogodile stvari koje su na poseban način obilježile profesionalnu novinarsku karijeru našeg dopisnika i suradnika Peje Gašparević. Naime u svibnju Gospodnje 2022. dodijeljeno mu je priznanje Novinar godine "Ponos Posavine 2021." od strane Udruge Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu koja je organizirala 13. svibnja 2022. godine u poznatom restoranu "Ćurak"u Rugvici (desetak kilometara od Zagreba prema Slavonskom Brodu) uručivanje ovog priznanje a među dobitnicima se našlo i ime našeg suradnika.
To priznanje za Peju osobno ima veliku važnost jer dolazi iz Zavičajnog miljea. Dalmatinci bi rekli :"Ajme onom tko nije za svoje."
Vlasnik lijepog restorana Jure Ćurak (posavskih korijena) bio je pažljiv domaćin prve manifestacije na kojoj je dodjeljivano priznanje "Ponos Posavine" i uložio je silnu energiju da se svi osjećaju ugodno. Hvala njemu a jednako hvala i Udruzi Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu koja je ustoličila priznaje "Ponos Posavine." Ovo priznanje nadilazi simboličko značenje i njime se šalje poruka kako su i Posavci/ljaci počeli kreirati jednu malo drugačiju praksu u kojoj se respektiraju dometi osoba iz Zavičaja ili su posavskih korijena.
Bosanska Posavina je dala mnoštvo osoba visokog profila u znanosti, kulturi, umjetnosti, sportu, duhovnim zvanjima.... među kojima je ne mali broj onih, neka se nitko ne naljuti što je Pejo napisao, koji su priznatiji i poštovaniji u drugim sredinama nego u svojim rodnim mjestima. Ovo nije vrijeme kada treba gonjati vile i tražiti krivca tomu, jer mnoštvo aspekta je utjecalo da Posavci/ljaci možda nisu dovoljno poklanjali pažnje toj nijansi svojeg mentaliteta. Kako mu jednom prilikom mudra glava iz Posavine reče:"Na nama je rađeno da budemo takvi."
"Ovo priznanje je za mene važno i jer je stiglo u mjesecu svibnju a još dva su svibnja imala veliku ulogu u mojem životu. Bio je to svibanj prije 27 godina, to jest 1995. godine kada je general Ratko Mladić u osvajačkom pohodu nasrnuo sa svojom vojskom i na Bosansku Posavinu. Nisam to moga mirno promatrati nego sam dragovoljno početkom svibnja 1995. godine došao u Zavičaj i izvješćivao za Hinu i Hrvatsku televiziju sve dok se situacija nije koliko toliko stabilizirala.
Za mater i oca (koji su sada pokojni) to je bila velika kušnja i briga jer su strahovali za moj život i svaku večer kad bi oko ponoći došao kući to je za njih bilo ogromno olakšanje- pravi obiteljski praznik. Na licima sam im u tim prigodama iščitavao onu dubinsku radost što mi se "fala Bogu" nije ništa desilo. Priznajem kako sam imao i sreće. Naime u više navrata kad smo snimali kadrove na bojišnicama, moj srednjoškolski razrednik Namik Suljić je bio na čelu povorke. On je bio iskusan, znao je sve zamke na bojišnicama a uz to i plemenit je čovjek i vjerovao sam u njega.
I napokon u svibnju 1992. godine rat me zatekao u Sarajevu, i u tom je mjesecu počelo nemilosrdno ubijanje grada i ljudi u njemu s okolnih brda odakle su ciljali Mladićevi poslušnici. Svakodnevno sam najčešće preko radioamatera (telefonske linije su bile u prekidu) do kraja 1992. godine slao izvješća Hini i Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju iz smrtonosnog Sarajeva koji je bio poput obručom opkoljeno Mladićevom soldateskom."
Na kraju ovog mini eseja o tri Pejina životna svibnja, svima je poželio da im se više nikad ne ponovi svibanj 1995. niti svibanj 1992. godine.
Piše: Pejo Gašparević
15. svibnja 2022.