Teroristički napad pripadnika Islamske države (IS) na Bruxelles, u kojem je poginulo na desetke a ranjeno na stotine nedužnih civila, stavio je Europu na najveću sigurnosnu kušnju nakon Drugog svjetskog rata.
Piše: Pejo Gašparević
Ovaj teroristički napad razlikuje se od svih dosadašnjih ubilačkih pohoda sljedbenika Islamske države na metropole europskih zemalja jer je Bruxelles sjedište Europske unije i NATO-a.
Drukčije rečeno, kreatori terorističkog nasrtaja na Bruxelles odlučili su takvim pohodom, čini se, kušati snagu Europske unije i NATO-a koji su simboli gospodarske siline, kulturološko civilizacijskih dometa i vojne stabilnosti Zapadne hemisfere.
Sagledavajući takve dimenzije ove terorističke invazije Islamske države na Europu daje nam povoda za dvojbu-nisu li stratezi uspostave Kalifata ocijenili kako su birokratizirana Europa i, po mnogima, tromi NATO ranjiva meta na koju treba udariti baš u sadašnjem trenutku?
Jesu li Europa i NATO uhvaćeni na spavanju? Je li zapravo Europa nebrigom o svojoj sigurnosti već šaptom pala pred naletom terorističkih ugroza i projiciranih migrantskih valova koji bi za ne tako dugo vrijeme mogli izmijeniti civilizacijsku supstancu europskog kontinenta? Kad se to kaže onda treba imati na umu da je bijeg migranata iz ratnog požara Bliskog istoka i Sjeverne Afrike veliki test humanosti Europe.
Naš kontinent se nikada ne treba umoriti u pomaganju takvim ljudima i iskrenom prihvatu nesretnika. No, jednako Europska unija se žurno mora osloboditi vlastite naivnosti dopuštanja nekontroliranog priljeva posebice onih migranata koji u Europu dolaze sa ciljanim namjerama i političko-terorističkim ambicijama razgradnje kršćanske ostavštine.
Ne bude li se trgnula iz liberalističko-bankarske uljuljkanosti, neće se morati predugo čekati na pretvaranje cijele Europe, metaforički rečeno, u Bruxelles 22. ožujka Gospodnje 2016.
Napadom na Bruxelles kao srce zapadne političke moći, Islamska država je, zapravo, otvoreno kandirala sebe kao nadolazećeg globalnog geopolitičkog protivnika Zapada.
Teroristički pohod na Bruxelles, po svojim učincima na raspoloženje javnog mijenja i političkih elita, može se svrstati u rang najkrupnijih događaja nakon kojih nastupaju mijene svjetskih razmjera. Napad na Bruxelles ide u društvo sarajevskog atentata 1914. kojim je atentator Gavrilo Princip navigiran svojim ideološkim mentorima pucao u Austrougarskog prestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.
Bio je, to zapravo, hitac Istoka naciljan u Zapad kojim se rasplamsao Prvi svjetski rat. Teroristička agresija na Bruxelles u rangu je Japanskog napada na Američki Pearl Harbor u prosincu 1941. godine kojim se razbjesnio Drugi Svjetski rat. Napad na Bruxelles usporediv je sa terorističkim napadom na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine nakon čega je uslijedila serija ratova na Bliskom istoku i Africi kojima se ne nazire kraj.
Pred očima mi lebdi odgovor europskih zemalja na teroristički napad na Bruxelles; uslijedit će zaokret u biračkim tijelima u smjeru onoga što se konvencionalnim političkim žargonom naziva –„desno.“
To će iznjedriti dvije dominantne interpretacije- jedni će u „desnom“ vidjeti opasnost, a drugi će na „desno“ gledati kao na spasonosni političko-svjetonazorski instrumentarij od kojeg zavisi sudbina Europe.
Događat će se odumiranje liberalističkih stremljenja jer stoljetna iskustva pokazuju kako liberalizam uopće nije kapacitiran za suočavanje sa velikim geopolitičkim izazovima. Oni koji se smatraju sljedbenicima socijaldemokracije gubit će vrijeme u svojim idealističkim pogledima za koje vole reći da su kozmopolitski, a istodobno će im publika postajati sve malobrojnija.
U geopolitičkom i svjetonazorskom metežu ne treba isključiti mogućnost rađanja novog svjetonazora u Europi koji bi znao poštivati kršćansku supstancu Europskog kontinenta, ali i prepoznavati nove znakove vremena koji se ne mire sa pretvaranjem Europe u geopolitičkog autsajdera.
Moleći se Svevišnjemu za mir na našoj planeti prizivaju se resursi Božanske energije da nam pomognu. Ratovi proizvode dvostruku nesnošljivu patnju-onima koji čine zlo i onima koji ga trpe.
Ako u tami tražiš svjetlost, ako u svakom zlu tragaš za mrvicom dobra onda ti i svijet može izgledati vedriji i ljudskiji.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević