Pozivnica na promociju knjige "Poniznošću do uzvišenosti" autora Ante Pranjkića

 RECENZIJA
Davor Ivo Stier
Od dolaska isusovca Ivana Ratkaja u Latinsku Ameriku u XVII. stoljeću do danas, nemali broj hrvatskih misionara je prešao Atlantski ocean i širio radosnu vijest na novom kontinentu. Prvo među domaćim stanovnicima, a onda i među Hrvatima koji su krajem XIX. i posebice u XX. stoljeću počeli dolaziti u većim migrantskim valovima.

“Poniznošću do uzvišenosti” je knjiga posvećena jednome od njih, fra Augustinu Agustinoviću, koji je pastoralnim radom posvećenom onima najpotrebitijima u društvu ostavio duboki trag u Venezueli. Do te mjere je ostao u dobrom sjećanju u toj južnoameričkoj zemlji da je štovanje ovog izuzetnog franjevačkog svećenika iz Bosanske Posavine i danas rašireno u puku, a mjesni biskup mons. Ovidio Perez Morales je pokrenuo postupak njegove beatifikacije.
Kako bi razgovorali o pripremi ovih redaka o fra Augustinu, autor knjige Anto Pranjkić nazvao me 28. kolovoza, upravo na blagdan svetog Augustina. A Božja Providnost je htjela da se baš tog dana na nedjeljnoj misi čita evanđelije po Luki koji nam poručuje da onaj “koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen” (Lk 14, 11). U tom i takvom duhu je krenulo moje čitanje ove prekrasne knjige o čovjeku koji je poput svetog Augustina poučavao nauk o kršćanskoj vjeri i bio istaknuti profesor; a koji je kasnije, slijedeći životni uzor svetog Franje Asiškog, zamijenio akademske krugove za južnoameričku prašumu, gdje se služeći najsiromašnjima i najmanjima uzvisio do nebeskih visina. Dakako, intelektualni doprinos nije izostao niti u Venezueli, gdje je fra Augustin redovito objavljivao teološke osvrte u časopisu “La Religion”, ali i veliki broj knjiga na španjolskom, koje su kasnije prevedene na druge svjetske jezike. Među njima i Povijest Isusova, prevedena na hrvatski u sarajevskom i zagrebačkom izdanju. A u privicima ove knjige, Anto Pranjkić je dodao fragmente drugih djela fra Augustina koji se po prvi puta obvjavljuju za hrvatske čitatelje.

Takvom intelektualcu kakav je bio fra Augustin, svjetovna logika bi vjerojatno namijenila blistavu profesorku karijeru u Europi. Međutim, on je slijedio drugu logiku i smatrao da “biti profesor može
svatko, ali biti svećenik samo onaj kojeg je Bog pozvao”. A njega je pozvao da napusti komfor starog kontinenta i ode u novi svijet ponizno služiti onima koji su od svijeta zaboravljeni ili odbačeni.
Promatrajući njegov život iz današnje perspektive, mogli bismo zaključiti kako je fra Augustin propovjedao i živio „siromašnu Crkvu za siromašne“, kako to iznosi papa Franjo u apostolskoj pobudnici “Evangelii gaudium”. Naravno, preferencijalno opredjeljenje za siromašne nije novost već konstanta u socijalnom magisteriju. Tako je papa u miru Benedikt XVI. učio o “vjeri u onoga Boga koji je postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom”. A veliki papa s prijelaza XX. na XXI. stoljeće sv. Ivan Pavao II. je pak naglašavao da je opredjeljenje za siromašne “osobiti oblik povlaštenosti u oživotvorenju kršćanske ljubavi”.

Takvu je „povlasticu“ iskoristio u potpunosti fra Augustin, predajući svoj intelekt i sve svoje talente sestrama i braći u zabačenim sredinama poput Caucague, gdje je usred venecuelanske prašume izgradio školu i držao nastavu za 250 učenika. No, snaga njegovog primjera ne ograničava se na vanjsko divljenje požrtvovnom fratru niti se njegov rad smije reducirati na puki altruizam ili humanitarnu pomoć. Pravi plodovi njegovog pastoralnog djelovanja vide se u promjeni srdaca i njihovom privlačenju svom Učitelju.

Zato ova knjiga donosi svjedočenja onih koji su živjeli s fra Augustinom, a s njime su naučili živjeti za Krista. Međutim, ni to nije granica njegovog životnog primjera jer se kroz ta svjedočanstva, i kroz
razne pripovjetke o ovom bosanskom fratru, provlači poruka za svakog čitatelja, to jest poziv na razmatranje evanđeoske logike – toliko različite od one svjetovne, a toliko potrebne ovome svijetu.
Kod fra Augustina ta evanđeoska poruka dobiva neumornog glasnika i autentičnog svjedoka u našem vremenu. I u našem narodu. Jer je fra Augustin, kao sin univerzalne crkve, djelovao u dalekoj Venecueli i pisao svoja djela na španjolskom, ali nikada nije zaboravio svoju pripadnost hrvatskom narodu niti ljubav prema domovini, narodnim običajima i pučkim pobožnostima rodnog kraja. O tome svjedoče i njegovi učenici, venecuelanska djeca, pjevajući na hrvatskom „Ima jedna duga cesta“.

Upravo jer je volio i ponosio se svojim narodom, fra Augustin je mogao ljubiti druge narode i njima biti „ujak“, kako se franjevce naziva u Bosni Srebrnoj. Ujak koji je brinuo o obitelji kao temelju društva, i o braku kao okosnici obitelji. Zato je u Venecueli proširio kratke tečajeve, na španjoljskom poznate kao „cursillos“, kako bi mlade brakove učvrstio u vjeri i ljubavi. Pranjkić nam tu donosi priče o tome kako fra Augustin nije čekao da mu parovi dođu, već je išao k njima, djelio radosne momente ali i patio s njima u trenucima tegobe, vodio ih je kao dobar pastir. Posebno je dirljiva priča o paru koji nije mogao začeti djete, a kasnije upao i u duboku bračnu krizu. Fra Augustin ih je preklinjao da ne odustanu jedan od drugog, te zamolio da mu dadnu godinu dana vremena kako bi kod Gospodina izmolio milost djeteta. I oni su mu na kraju obećali ostati zajedno tih godinu dana, a njegove su molitve bile uslišane.
Ta situacija ponovno čitatelja upućuje na razmišljanje o sustavu vrijednosti, kako vlastitog tako i društvenog. Naime, živimo u svijetu napaćenom krizama, ratovima, neimaštinom - u svijetu gdje prelako odustajemo od bližnjega. Politika i ekonomija su discipline pozvane ponuditi odgovore na te egzistencijalne probleme. No, pored i povrh toga, nismo li možda zaboravili ili podcjenili moć uporne molitve? Ako je tako, onda je knjiga o fra Augustinu Agustinoviću svojevrsni poticaj na novi pogled na svijet koji nas okružuje, na novo razumijevanje onoga što je doista bitno za naše živote, na put koji nas kroz poniznosti vodi do nebeskih visina. Jer onaj “koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen“. Pod dojmom tog odlomka iz Lukinog evanđelija krenuo sam čitati „Poniznošću do uzvišenosti“ i ta se misao provlačila kroz cijelu knjigu. Ona je naprosto izvirala iz svake anegdote, svakog biografskog detalja, svake zgode koje je Anto Pranjkić prikupio i napisao o životu fra Augustina Agustinovića. Stoga je autor ovom knjigom vjerno prikazao kreposti i sve talente uzornog franjevačkog svećenika, ali vjerujem da će ujedno potaknuti čitatelje na dublje razmatranje o kršćanskom shvaćanju poniznosti i uzvišenosti.

Priredio: Boris Ćavar