Područje današnje župe sv. Petra i Pavla, to je bio prvotni zaštitnik, pripadalo je župi odnosno kapelaniji Garevac. Fra Anto Nedić, župnik garevački je 1846. g. kupio današnje zemljište, a već 1848. g. osnovana je župa Tišina koja je obuhvaćala sela dijelom garevačke, a dijelom toliške župe. Od te godine župa ima svoje Matice. Prvi župnik je bio fra Rafo Ćosić, a poslije njega fra Anto Nedić od 1849.-1852. g. On je gospodarske zgrade adaptirao za župni stan.
Župnik fra Ilija Lacić je izgradio župni stan 1886. g., koji je bio u upotrebi sve do 1931. g. kada je domaći sin fra Mirko Brandić sagradio novi na kat za ono vrijeme lijep i funkcionalan župni stan. Ta kuća je služila je blizu sedamdest godina kada je fra Marko Kobaš izgradio današnji novi župni stan, koji je u domovinskom ratu teško stradao, devastiran, ostali su čitavi samo zidovi.
Prva crkva u Tišini od 'tvrdog materijala' sagrađena je 1874. g za župnikovanja fra Mate Živkovića. Za svoje vrijeme bila je solidno izgradena i održala se skoro sto godina. Župa je postala sve napučenija doseljavanjem iz Slavonije i prirodnim priraštajem... Poslije Drugog svjetskog rata standard života se povećavao, župljani su kao i mnogi drugi krenuli 'trbuhom za kruhom' u inozemstvo. Stekle su se mogućnosti za, izgradnju nove crkve. Stara je bila trošna i pretjesna. Od 1970.-1973. godine za župnikovanja fra Valerija Jurića izgrađena je nova crkva. U sklopu crkve je i vjeronaučna dvorana. Iz tog poslijeratnog perioda datira i promjena zaštitnika crkve. Naime, na Petrovo je tradicionalno u Bosanskom Šamcu godišnji vašar. U skladu s crkvenim propisima župa je stavljena pod zaštitu Majčinstva Bl. Dj. Marije. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća župa je brojila preko četiri tisuće duša pa je uz župnika redovito pastorizirao i pomoćnik, kapelan.
Za vrijeme domovinskog rata kao i župni stan i crkva je teško stradala. Ostali su samo zidovi i željezni krovni nosači. Zvonik, sagrađen za fra Marka Kobaša porušen je do temelja.
U župi su prije domovinskog rata služile časne sestre franjevke hrvatsko-bosanske provincije Krista Kralja. Radile su kao katehistice i u domaćinstvu. U župi još postoji i filijalna crkva u Gornjem Hasiću. Ona je posvećena sv. Anti i čudom je ostala skoro netaknuta u domovinskom ratu. Poslije rata je urađena vanjska fasada, dorađen je toranj i obnovljen bakar na tornju, te oluci oko cijele crkve. Crkva je nanovo obojeno iznutra i izvana. Nabavljene su nove klupe, oltar i ambon kao i zvono od 210 kilograma.
Župa je prije rata imala i drugu filijalnu crkvu u Novom Selu. To je ujedno bila i grobljanska crkva. U ratu je minirana i skoro do temelja srušena. Ove 2005. godine kapela je raščišćena i čeka bolja vremena da se ponovno napravi i uredi barem za prigodna misna sljavlja i kada su sahrane.
U župi postoje groblja: Gornji Hasić, Novo Selo, Tišina i Bosanski Šamac. Sva su groblja u ratu devastirana. Sada su konačno dovedena malo u red iako će trebati još mnogo napora da se urede barem kako su bila prije uređena.
Ratna događanja su protjerala sve žitelje ove župe. Mnogi su mjesecima bili u logoru. Nakon više mjeseci logorske torture i premlaćivanja su razmijenjeni, a neki su i život izgubili. U logoru je više mjeseci bio i predratni župnik fra Jozo Puškarić. Iz crkve je odnesen sav inventar: klupe, oltar, tabernakul, dva kipa od brnoce u prirodnoj veličini, postaje puta križa i tri zvona. Iz sakristije je također sve opljačkano. Jedino je ostao kip za grob kojemu je odsječena glava, pa je Vlatko Blažanović obnovio kip 2005. godine i popravio oštećene dijelove: ponovno je uradio glavu i sve lijepo obojio novim bojama, jer je boja od kišnjenja bila poptuno spala. Iz župne kuće je sve odneseno: svećeničke stvari, knjige i komlet namještaj. Zidovi su potpuno ogoljeni i devastirani. Kuća je otkrivena. Iz župne kancelarije je također sve odneseno: sve Matice, arhiva, status duša i sve što je bilo od crkvenog posuđa i sakralnih predmeta. Procjena ratne štete u župi (župna kuća, crkva i dvorište je oko milion i petstotisuća konvertibilnih maraka.
Župa ima dvadesetak duhovnih zvanja. Deset časnih sestara hrvatsko-bosanske provincije Krista kralja, deset svećenika u franjevačkom i drugim redovima kao i nekoliko dijecezanskih.
Sve ratno i poratno vrijeme bilo je opasnosti da se župa potpuno ugasi. Naime, povratak je počeo vrlo teško tek oko 2000. godine. To je punih pet godina nakon Daytona, a danas, deset godina nakon rata, tek se vratilo 393 osobe u 157 kuća.
Župu sam preuzeo u jesen 2003. godine i uz velike napore sam uspio obnoviti dio župne kuće te se vratiti u župu za Božić 2003. godine. Kroz cijelu 2004. godinu je uređivana župna kuća, a sada se traže idejna rješenja i način kako obnoviti devastiranu župnu crkvu. Misa se slavi u vjeronaučnoj dvorani koja je obnovljena. Na misu se nedjeljom okuplja od 100 do 150 vjernika. Božić smo i ove i prošle godine čekali pod vedrim nebom okruženi zidovima crkve koja je u ratu i poslije rata potpuno devastirana.
Prilagođeno današnjoj situaciji iako je najveći dio župe iseljen i u izbjeglištu, ipak se radi na duhovnoj i materijalnoj obnovi župe. Mise se redovito slave u filijali nedjeljom u 8 i 30 sati, te u župnoj crkvi u 11 i 17 sati. Također se obavljaju i pučke pobožnosti: put križa, prvi petak i prva subota te uobičajeni blagoslovi polja po selima kao i mise po grobljima: Svi sveti i Dušni dan. Isto tako se uz svakodnevnu večernju misu moli krunica za obraćenje, mir i obnovu župe, a u godini euharistije, svakog četvrtka, imamo sat klanjanja.
Iako su povratnici uglavnom stariji ljudi i žene, posjećenost misa je vrlo dobra. Također rado dolaze na radne akcije i vesele se svakoj pomoći i zanimanju s bilo koje strane. Ljudi su vrlo siromašni i unatoč svom siromaštvu ništa im nije teško niti se na bilo što posebno žale. Kažu: Bilo bi lijepo da nas je više i da imamo malo više prava i bolje uređenu životnu sredinu, ali i ovako se može i mora živjeti! Naime, u župi još nije uređen ni metar asvalta, ne postoji nijedna pristojna trgovina, svuda su okolo ruševine, a seoska igrališta su pretvorena u smetljišta. Trebat će još mnogo napora da se život ove župe dovede do pristojnog.
Ipak se uzdamo u Božju pomoć i pomoć dobrih ljudi i vjerujemo da ni jedno ni drugo nećemo dugo čekati. Ovo malo povratnika pokazuje da i ovdje postoji nada i da se vlastita ognjišta ne smiju nikada zaboraviti.
Fra Joso Oršolić, župnik