Kad mi već sin nije zaigrao za Hrvatsku, nego za Švicarsku, bilo bi lijepo da makar na kraju karijere dođe u Hajduk. Svi smo vam mi iz Srednje Bosne i Viteza hajdukovci – rekao nam je Milko Drmić, otac nogometaša Josipa koji je drmao golove u hrvatsku mrežu. Za Švicarsku.
Život piše romane i dok je mladi Drmić drmao utakmicom Švicarska – Hrvatska (2:2) i zabijao golove našem Danijelu Subašiću nismo slutili da ćemo sutradan popiti kavu s njegovim roditeljima ocem Milkom (a svi ga zovu Mikle) i majkom Gordanom u – Nemiri.
U neposrednoj blizini Omiša. U Nemiri mirno žive. Kuća bijela, trokatnica, nadomak mora, temelji joj saliveni kad je Josip imao – godinu dana. Od prve švicarske ušteđevine. A Josip je rođen 8. kolovoza 1992.
Priča je za filmove: obitelj Drmić otišla je iz Viteza još tamo 1987., jer je i tata igrao nogomet. Za travnički Borac pa okušao sreću u švicarskom nogometu. Tamo je upoznao i splitovce Pekasa i Sučića s kojima je ostao blizak prijatelj do danas. Živio je od nogometa, na kraju karijere zaposlio se u fabrici lampi. Od prve prave ušteđevine, zarade, doselio se u – Omiš. U Nemiru.
- Kao nogometaš dolazio sam u Omiš na pripreme i zaljubio se u ovaj kraj, u klimu. Vidi more, vidi pogleda. Izabrao sam ovaj plac za gradit kuću.
Da kuću...
- Kad su počele one budalešćine u Bosni (misli na rat devedesetih), nije bilo dvojbe. Živjet će između Zuricha i Nemire kod Omiša.
U Vitezu su bili ostali roditelji, ali i sad tamo ima nekretnina. A najmlađi sin Josip krenuo je očevim putem, u nogomet.
- Najveći talent je bio srednji sin Igor, on sad ima 30, ali dalje od mlade ekipe Basela nije stigao. Stariji Ivan (32) nije nogometaš, a najmlađi Josip (21) od jučer je glavna priča. U dresu Švicarske!
Kuća bijela, trokatnica, ima uklesan hrvatski grb i pituranu švicarsku zastavu, na crvenoj podlozi bijeli križ.
- A to vam je tako u nas, jedno bez drugoga ne ide - priča Mikle.
Kako se dogodilo da Josip ne igra za Hrvatsku?
- A, nije do nas... Mi smo dugo čekali, nadali se. I ja kad mi je sin ono dao gol za mlade Švicarske u Koprivnici, pitao sam se hoće li nam netko konačno prići. Nisu dolazili. A kad je zazv'o Hitzfeld, e, ovaj selektor, tri mu dana nismo odgovarali i mislili se, čekali. Tri dana smo ga pustili da čeka. Na kraju smo pristali, nije bilo druge opcije...
Pardon, vi ste iz Viteza, mali je rođen u Feierbachu, ali Bosna nije bila opcija...
- Ne, nikad, ma kakvi. Hrvatska ili Švicarska. Odavde nas nitko nije zvao...
Valjda zbog Rakitića već...
- A ne znam ja, mi se jesmo nadali... Čekali smo poziv Igora Štimca u kolovozu prije dvije godine. Nadali smo se. Onda ga je Švicarska stavila minutu u kvalifikacijama protiv Albanije. Tri tjedna nakon utakmice u Poljudu. Tada je bilo sve gotovo.
I kako vam je sad nakon sinoć, kako vam je bilo gledati tu utakmicu?
- Ja sam sretan zbog svoga djeteta, navijao sam za svoje dijete i njegove golove, a žao mi je da ne igra za Hrvatsku. Ali, to je tako, nismo mi krivi. Neću ispitivati čija je greška, sad je ionako gotovo.
- Molim vas da budete fair prema nama, jer Švicarska je toliko uložila u našega Josipa, da moramo biti pošteni - oprezna je majka Gordana. A sve sluša i nećak Goran, nekadašnja nada Zagreba Ćire Blaževića, koljeno mu je skratilo karijeru.
Pričaju nam kako su živjeli (i žive) na Ciriškom jezeru, kad nisu nad Bračkim kanalom. Mjesto je Freienbach i ima neku tajnu.
- Tu žive Roger Federer i Martina Hingis i još sportaša, skijaša, ima nešto posebno, kao da jezero posebno nadahnjuje mladost na sport i velike rezultate – priča tata Mikle.
Kako vam je bilo, dakle?
- Meni je isto, nego vama nije isto. Nisam se nadao posjetima, to je točno... Vidi, puna kuća. Meni se ništa nije promijenilo, vama je drugačije – smije se i pogledava na novinara i fotoreportera.
Portret Josipa i poster odmah smo primijetili. Sad će i njima biti život drugačiji:
- Mislili smo biti na utakmici u St. Gallenu, ali je nešto iskrslo, nadamo se da ćemo u Brazil. Josip će tamo sigurno, Hitzfeld nema boljeg centarfora. A imat će pravo povesti i neke članove obitelji, paćemo s njime, nadamo se.
S Hrvatskom je završena priča:
- Žao mi je, potajno sam se nadao do zadnjeg časa... Znate, obožavam nogomet, volim i Hajduk. Meni je najdraži bio Holcer, kasnije Štimac. Volim stopere. Da, da, a mojoj supruzi je bio najdraži Šurjak, ha, ha...
Što uradi vaš Josip našoj obrani?
- Ajoj, nemojte to ni spominjati. Ne vrijedi više... Tako je kako je.
Šušak: Nismo mogli oteti još jednog Rakitića...
Kako to da Josipa nismo uzeli, oteli Švicarcima? Pitanje ide nekoliko godina unatrag. Drmić je igrao za mladu "do 21" Švicarsku i u porazima naše mlade vrste 0:4 i 1:2. Ta druga, 1:2 u Koprivnici upamćena je i po tome što je baš Drmić dao gol. Naš izbornik bio je Ivo Šušak:
- Naravno da je Drmić bio evidentiran, nismo mi zakasnili... Nego se jednostavno nismo usudili nakon Ivana Rakitića otimati, nagovarati još jednog mladića. U redu, on bi pristao, kako vi danas mislite, ali već dovođenje Rakitića je bilo pravo umijeće i Švicarci nam to nisu oprostili. Da posegnemo za još jednim, bio bi pravi presedan, da ne kažem skandal. On je bio evidentiran i kod mene i kod tajnika Srebrića, znao ga je Ivan Težak, naš čovjek iz Basela koji o toj problematici vodi računa. Nismo se usudili još jednoga otimati, bilo bi preosjetljivo, delikatno...
A Josip je pjevušio Lijepu našu na postrojavanju momčadi, intoniranju himni, zna sve stihove... Igra za Švicarsku, ali kad je počela Lijepa naša nije odolio da ne zapjeva potiho:
- '...teci Savo, Dravo, teci...'
- Mi smo puno dobri sa Željkom Sučićem, danas je tajnik Splita. I on je igrao u Švicarskoj blizu nas, kao i Goran Pekas, splitovac, iz Dugog Rata... Sprijateljili smo se svi davno i Suka nas je i malo prije nazvao... E, Suka, Sučić nam je jednom darovao u kuću platno, izvezene stihove Lijepe naše, tako da odavna već, uvijek ti stihovi vise na zidu u našem stanu u Freienbachu. Tako i Josip zna himnu, to se jednostavno u nas znade i pjeva. Naizust – ponosni su i otac Milko i majka Gordana na svoga sina Josipa.
Preuzeto sa Slobodne Dalmacije