Za vrijeme blagdana Velike Gospe 15. kolovoza maleni posavski grad Odžak odaje dojam mjesta punog ljudi, demografskog optimizma, materijalne sređenosti, tolerancije između ljudi koji ovdje žive, vjerske tolerancije... Prvi dojam naravno zavarava grubu stvarnost koja se skriva ispod površine.
Odžak nije samo grad kojeg posjete gastarbajteri iz Njemačke i Švicarske sa luksuznim autima i provedu dio godišnjeg odmora na svojoj rodnoj grudi.
Zahvaljujući njima ipak se krpaju minusi ugostiteljskih objekata i omogućava se lokalnim ljudima kakva takva egzistencija. Udarno razdoblje su Božić, Uskrs i naravno Velika Gospa. Svi govore o vremenu kada će napokon ovim krajem proći taj famozni koridor 5C, autocesta koja će Odžak pretvoriti u vrata Bosne ka Europskoj uniji. Očekuje se dodatni razvitak ovoga kraja i nova radna mjesta.
No dobro, dosta o tome što će biti, nego kako je to sada živjeti nama lokalnim ljudima koji tu živimo stalno, a ne preko vikenda ili godišnjeg odmora. Kako je živjeti u ovoj općini koja je „ostatak ostataka" nekada većinski Hrvatima nastanjene Bosanske Posavine?
Ispod površine idiličnog suživota i par kafića u centru grada gdje sjede stariji Hrvati i Bošnjaci, grad je doslovno podijeljen na bošnjački i hrvatski dio. Mladi ne zalaze u kafiće koji nisu na pravoj strani grada. Iznimka je možda diskoteka. Mladi Hrvati se okupljaju uglavnom oko stadiona gdje se nalazi nekoliko kafića koje drže vlasnici Hrvati, dok Bošnjaci tradicionalno gravitiraju čaršiji i dijelu prema džamiji.
Sve je bilo „tolerantno" dok nam nogomet nije otvorio oči. Da, nogometna lopta je pokazala kako dojučerašnji susjed koji je bio u izbjeglištvo s tobom u Hrvatskoj, danas psuje ustašku majku i veliča okupatora vlastite zemlje (Tursku). Shvatiš tako da u gradu osim Hrvata i Bošnjaka žive od 2012. godine i Talijani, Španjolci kojima smetaju hrvatske zastave kao agresorske, a navijačke pjesme kao fašističke i šovinističke. Policijska postaja Odžak bila je pretrpana telefonskim pozivima zabrinutih Bošnjaka kako mladi Hrvati skandiraju „U boj, u boj".
Policija izlazi na intervenciju, razdvaja skupine i zabranjuje prolazak hrvatskih navijača do centra grada i proslavu pobjede protiv Irske. Očito su zabrinuti susjedi prisvojili i centar zajedno sa spomenikom podignutim u čast poginulih pripadnika 102. HVO Odžačke brigade. Ne želim biti licemjeran kao druga strana, nego treba također radi istine reći, da su na tom spomeniku uz Hrvate ispisana i imena mnogih poginulih Muslimana, danas Bošnjaka koji su branili Posavinu od agresorske JNA i pobunjenih Srba. Na njemu se nalazi veliki grb Herceg Bosne i grb 102. HVO brigade.
Te ratne 1992. godine nisu im smetale hrvatske oznake, niti su tada bile ustaške i agresorske. Dobro je rekao jedan stariji čovjek: Sad vas vrijeđa zastava Republike Hrvatske, kako vas nije vrijeđala 1992. kada su konzerve hrane dolazile preko nje, a ne iz Sarajeva.
Mit o idealnom suživotu provlači i tezu kako Hrvati i Bošnjaci nikada u povijesti nisu ratovali u Posavini. Posljednja bitka drugog svjetskog rata u Europi koja je trajala do 25. svibnja 1945. skupo je stajala ovaj kraj. Upravo najveću odgovornost za zločine snosi 16. Muslimanska divizija koja je mučki ubijala zarobljene pripadnike hrvatske vojske. Ubijeno je tri i pol tisuće Hrvata. Trn u oku im je bio žilav otpor malobrojnih Hrvata nad brojčano nadmoćnim partizanskim jedinicama, koje su većinski bile popunjene bivšim lokalnim četnicima ili Muslimanima koji su promjenili stranu preko noći i iz ustaških, domobranskih uniformi prelazili u partizanske. Iskazivanjem sile, zastrašivanjem i egzekucijama htjeli su se dodvoriti tadašnjoj nadolazećoj politici.
Znači ipak smo s njima imali neraščišćene račune iz prošlosti. Vrijeme je prolazilo, sinovi su rasli bez očeva, na kraju su i oni sami postajali očevi. I živjeli su tako jedni pokraj drugih i Hrvati i Bošnjaci, u ulicama nazvanima po zločinačkoj 16. Muslimanskoj, drugu Titu itd. Bio je to pokušaj da se u ovome kraju zatre svako sjećanje na junački otpor Hrvata. Uspostavilo se „bratstvo i jedinstvo"koje je trajalo koliko i ta izmišljena tvorevina.
Nakon krvavog rata devedesetih Odžak je vraćen Federalnom pašaluku sporazumom u Daytonu. Povratak na općinu počinje 1996. godine. Realno gledajući demografska situacija nije obećavajuća, ali kako nama Hrvatima tako i Bošnjacima. Oni se diče svojim natalitetom, i gledajući njihove forume navodi se brojka od 60 posto novorođene djece u Odžaku u zadnjih deset godina. Tu ipak leži zamka federalnog zavoda za statistiku koji bilježi ove podatke. Jer opće poznata činjenica je da Hrvatice idu većinom u Slavonski Brod ili Orašje roditi djecu. Bolnice su opremljenije i sigurnije, za razliku od doma zdravlja u Odžaku.
U školama je situacija tijesna i u blagoj prednosti Bošnjaka. Federalni zavod za statistiku iz 2011. godine (ako mu je za vjerovati) procjenjuje da općinu naseljava oko 15 500 stanovnika. Mora se uzeti u obzir da su ovdje navedeni i oni koji su prijavljeni ali ne žive stalno, nego dolaze vikendom ili blagdanima. Katolička Crkva i njena statistika daleko je bliža stvarnosti. Tako Župa sv. Ivana Glavosijeka obuhvaća cijelo područje grada Odžaka i po posljednjem blagoslovu broj Hrvata katolika blizu je 1650. Okolna sela na općini (Vrbovac, Potočani, Gornja i Donja Dubica, Prud, Novo Selo- Balegovac, Posavska Mahala, Gornji i Donji Svilaj) su 99 posto hrvatska i broj Hrvata se kreće između 6.500 i 7.000 stalno prisutnih. Jedino većinska srpska mjesta na općini su sela Mala Brusnica i Novi Grad. Njihov povratak nakon rata je zanemariv. Broj Bošnjaka je sa 6 600 iz popisa stanovništa 1991. godine također u opadanju. Mnogi Bošnjaci su za vrijeme rata ostali u Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Koje su egzistencijalno sigurnije destinacije od Bosne i Hercegovine. Stariji su se vratili ali mladi dođu možda samo za Bajram. Tako da je njihov broj bliži brojci 4 000.
Za kraj ću izdvojiti pozitivan potez koji je kasnio godinama. To je izgradnja novog naselja na ulazu u Odžak. Ono broji pedesetak kuća u kojem su većinom mlade obitelji Hrvata, koje su protjerane iz Dervente, Pećnika i drugih mjesta u Posavini. Ali mi naravno kasnimo. Srbi su tu bili daleko pametniji i brži. Oni su u Šamcu, Brodu i Modriči izgradili nova naselja za Srbe koji su otišli iz Hrvatske 1995. i tako podebljali broj svojih sunarodnjaka. Naša politika tu nije uradila praktički ništa da ojača ove postojeće dvije enklave Odžak i Orašje sa Hrvatima koji bi željeli živjeti u Posavini ali ne u RS-u, gdje im je opstruiran povratak, prijetnjama, napadima...
Ostaje nam ipak nada u bolje sutra jer ovo nije prvi put da Hrvatima katolicima Odžačkog kraja prijeti biološki nestanak. Preživjeli smo Otomansko carstvo, dva svjetska rata, srpsku okupaciju i uništavanje u posljednjem ratu, pa preživjet ćemo i Federacijski pašaluk i zapostavljanje hrvatskih političkih vođa u BiH.
Preuzeto s www.hercegbosna.org
Piše: Anto Potočanac