Izmjene Izbornog zakona nametnule su se kao temeljno pitanje o čijem rješavanju ovisi smjer u kojem će se kretati Bosna i Hercegovina. Činjenica da se rješavanje problema izbornog zakonodavstva našlo u fokusu razgovora državnih čelnika BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije u Mostaru ilustrira nužnost uspostave ravnopravnosti Hrvatskog naroda radi stabilnosti političke situacije ne samo u BiH nego i zemalja u okruženju.
Piše: Pejo Gašparević
Predsjednik Vlade Hrvatske Andrej Plenković je tom prigodom istaknuo kako je ravnopravnost Hrvata U BiH "za Hrvatsku jedna od ključnih tema," te je nužna izmjena izbornog zakonodavstva.
"Ako je duh Daytonskog mirovnog sporazuma bio jedna država, dva entiteta i tri ravnopravna naroda, onda je duh tog Daytonskog sporazuma bio da tri člana Predsjedništva, svaki bude iz jednog od tri konstitutivna naroda. Jako je važno da metodologija kojom se biraju u Predsjedništvo bude takva da se zajamči izbor legitimnih predstavnika. To je po mom sudu minimum koji je bitan za ravnopravnost Hrvata u BiH," rekao je Plenković.
Ove Plenkovićeve riječi na posve jasan način poručuju kako Hrvatska bez kalkulacija traži ozakonjenje ravnopravnosti Hrvata u BiH. Takvo stajalište Hrvatska izvire iz njene uloge supotpisnice Daytonskog sporazuma prije 22 godine. U međuvremenu Hrvatska je postala članica Europske unije i NATO-saveza čime su porasli i njeni kapacitet za oblikovanje mira i stabilnosti na jugoistoku Europe. Institucionalnim obespravljivanjem Hrvata instaliranjem platformaške vlasti i nametanjem Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH i reda hrvatskog naroda, iako za to nije dobio većinsku glasačku potporu Hrvata, kreirana je dugogodišnja politička kriza i nestabilnost u BiH.
Eventualnim ponavljanjem sličnog scenarija na izborima 2018. godine posijalo bi se sjeme nove političke nestabilnosti koja bi mogla ugroziti i opstojnost BiH. Čini se kako u bošnjačkom vodstvu sazrijeva svijest o opasnostima koje vrebaju po sudbinu BiH ukoliko se ne izmjeni sadašnje izborno zakonodavstvo koje je omogućavalo da se bošnjačkim glasovima bira Komšića za člana Predsjedništva BiH i da se formira platformaška vlast u koju se instaliralo one hrvatske dužnosnike koji su po volji Bošnjacima a ne odraz glasačke volje Hrvata. Takva svijest očituje se u izjavi bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetvegovića na mostarskom summitu državnih čelnika BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije kako je u ime bošnjačke strane "spreman na ustupke."
"Što se tiče bošnjačke strane, očekuje se da pomognemo Hrvatima da imaju autentične predstavnike u Predsjedništvu, Domovima naroda. Rekao sam što je preduvjet s moje strane. Dakle, nikakvih novih etnički baziranih entiteta i nikakvih priča o podjeli Bosne i Hercegovine, nikakvih referenduma. Ako smo sva trojica spremni na te korake, onda idemo. A mislim da jesmo, mislim da postoji ta spremnost", kazao je Izetbegović.
Ova Izetbegovićeva izjava prožeta je kontradiktornostima, s jedne strane spominje se pravo Hrvata da imaju "autentične predstavnike u Predsjedništvu i Domovima naroda," ali odmah nakon toga on uzurpira to pravo postavljanjem uvjeta. Ako se želi međunacionalni sklad u BiH onda su "autentični predstavnici" nekog naroda, u ovom slučaju Hrvata, nužnost koja ne trpi nikakvo uvjetovanje. "Autentični predstavnici" ili to jesu i u tom slučaju se konzumira nacionalna ravnopravnost, ili to nisu i u tom slučaju obavlja krađa ravnopravnosti Hrvatskog naroda u BiH. Izetbegovićevo polivalentno stajalište kojim uvjetuje "autentične predstavnike" Hrvata u BiH, čini se, odraz je njegove poljuljane političke perspektive nakon što je nedavno neuspješno završio njegov angažman kojim se od Međunarodnog suda pravde (ICJ) tražila revizija presude protiv Srbije iz 2007. godine kojom je ta zemlja oslobođena odgovornosti za genocid počinjen u BiH.
Takav fijasko pretvorio je Izetbegovića u metu iznimno žestokih bošnjačkih kritika. Izetbegović je trenutačno u političkom klinču. Njegovo bezuvjetno prihvaćanje "autentičnih predstavnika" Hrvata u BiH moglo bi dodatno ugroziti njegovu uzdrmanu poziciju u bošnjačkoj političkoj u kojoj je stvorena navika da se na potrebu za ravnopravnošću Hrvata gleda sa prepoznatljivom nesklonošću i podozrenjem. No, s druge strane Izetbegovićevo eventualno protivljenje "autentičnim predstavnicima" Hrvatskog naroda moglo bi ga izložiti propitivanju iz međunarodnih a posebice iz krugova Europske unije o njegovoj opredijeljenosti između integracija u EU i privrženosti turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu koji je zaoštrio svoje odnose sa Europskom unijom.
Bošnjački su predstavnici nedavno u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Federacije BiH bez nazočnosti Hrvata prihvatili rezoluciju kojom se osuđuje zagovaranje federalizacije BiH. Treba podsjetiti kako se "načela federalizacije" zagovaraju u nedavno prihvaćenoj rezoluciji Europskog parlamenta. Znakovito je kako su bošnjačke stranke rekle "ne" federalizaciji BiH u vrijeme rasplamsale Erdoganove retoričke ofenzive na Europsku uniju u kojoj na račun EU-a vrcaju njegove kvalifikacije najteže kategorije kao što je "fašizam," i kojima on upozorava Europljane da "neće mirno hodati ulicama."
Indikativno je kako bošnjački politički čelnici zauzimajući se za integracije BiH u Europsku uniju istodobno ne reagiraju na Erdoganovo teško retoričko topništvo usmjereno na istu tu Europsku uniju.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
4. travnja 2017.