16
Mon, Sep
12 New Articles

Posavina
Typography

Rijeka Sava je jedanaesta po duljini od svih europskih rijeka. U očuvanim pisanim ispravama prvi puta je spominju rimski pisci u vrijeme Augustovih osvajanja Panonije, u prvom stoljeću prije Krista. Od toga doba, u prvom redu zbog potreba rimske vojske, počinje izgradnja mostova na ovoj rijeci.

Prije toga preko rijeke se gazilo, obično na mjestima koja se i danas nazivaju gaz, kod nas u Svilaju, konkretni toponim Bogaz, ili brod, a taj opći pojam se pojavljuje gotovo na svim rijekama uz koje žive Slaveni. A pojam u počecima nije značio plovilo, nego mjesto na kome se mogla pregaziti voda. Naravno, preko i po vodi se i plovilo: splavovima, čamcima, skelama, a u novije vrijeme i brodovima različite veličine i namjene. Negdje sredinom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada sam bio pučkoškolac, u Novom Gradu su iz Save izvukli pretpovijesni čamac dug nekih sedam-osam metara izdubljen u jednom hrastovom deblu. Vodio nas je nastavnik historije Dragan Dimitrijević na Savu, kod današnjeg motela Nova lađa, gdje je tada bilo kupalište, da nam to pokaže.

svilaj mostDolaskom Rimljana na Savi je izgrađeno više mostova od kojih su najpoznatiji bili kod Siscije (današnjeg Siska) i Sirmijuma (Sremske Mitrovice). No i Rimljani su nastavili prelaziti Savu i na mjestima na kojima nije bilo mosta. Jedno od takvih su i Zorice. Da je tomu tako, potvrđuju arheološki izlošci dijelova opreme rimskih vojnika, brončano oruđe i kopče izvađene iz Save, a sada je sve to izloženo u muzeje Vrata Bosne franjevačkog samostana u Tolisi. Svi Rimski mostovi na rijeci Savi su tijekom srednjega vijeka porušeni. Ostao je samo most kod Zidanog Mosta. Od tada pa do devetnaestoga stoljeća preko Save, na cijeloj duljini, nije izgrađen niti jedan most.

Za vrijeme srednjovjekovne Bosne Sava je u pojedinim razdobljima bila čvrsta granica prema Ugarskoj. U vrijeme prodora Turaka u Bosnu i očitih namjera i njihove želje da se šire dalje na sjever i zapad u Doboru je 11.11.1449. sklopljen bosansko-ugarski sporazum. Potpisali su ga, bosanski suveren Stjepan Tomaš, u nazočnosti naših plemića i velikaša i Ivan Korođoski, mačvanski ban, u ime Ugarske. Tim ugovorom bosanski vladar se obvezao braniti Turcima pristup Savi od utoka Ukrine do utoka Drine u rijeku Savu, a u slučaju da Turci navale s velikom vojnom silom, koju oni neće moći zaustaviti, da o tome na vrijeme izvijesti ugarske vlasti na drugoj obali Save.

Dolaskom Austrije u BiH nisu zabilježene znatnije promjene vezane uz život na Savi, osim što je bosansko stanovništvo dobilo priliku slobodno prelaziti u Slavoniju, kako bi kod Švaba, kako su Bosanci zvali stanovnike Slavonije, radili u nadnicu. Ti prelasci Save bili su uglavnom čamcima ili skelama s Kruščika u Donjem Svilaju, na već spomenutom mjestu u Novom Gradu i na Zoricama. To nadničarenje "prijeko"(preko Save) nastavilo se od Austrije pa u staroj i novoj Jugoslaviji sve do sedamdesetih godina dvadesetog vijeka kada su kopače na njivama zamijenili herbicidi, kosce kombajni, a nadničari otišli za Njemačku.

Između dvije Jugoslavije, za vrijeme Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske Sava je strateški važan plovni put i prirodna barijera koja priječi kretanje većih vojnih snaga s jedne na drugu stranu. Radi uspostavljanja nadzora nad ovom strateškom rijekom, na njoj se uspostavlja kontrola Hrvatske mornarice. U ljeto 1944. godine riječne mornaričke snage sudjeluju u borbama s partizanima u rejonu Brčkog i spačvanskih šuma. U isto vrijeme traju vojne operacije kojima partizanske snage zauzimaju Derventu. Kako bi se spriječio prelazak partizana kod Dubočca s jedne na drugu stranu Save, zapovijeda se riječnoj topovnjači Bosna da otplovi na taj prostor i preuzme nadzor nad Savom. Međutim 16.srpnja 1944. godine riječna topovnjača Bosna, kod Novog Grada nailazi na minu, koje su već tada po plovnim putovima sila osovine bacali angloamerički zrakoplovi, i od siline detonacije se potapa. Pri tome je poginuo zapovjednik topovnjače, jedan časnik i dvanaest mornara. Za niskog vodostaja Save ostacima topovnjače moguće je i dan danas prići po suhom, a već nekoliko godina, svakoga ljeta posebna postrojba čeških deminera u okviru međunarodnih vojnih misija, uklanja opasne ostatke ovoga broda i njegova tereta.

I u ovo ratno vrijeme Savu su morali prelaziti i civili, a funkcioniralo je i kakvo-takvo gospodarstvo. Njima na usluzi bili su skelari: Marko Matanović, Donji Svilaj, je vozio skelu koja se zvala Ana, Risto Bogdanović, Novi Grad, skelu broj 56 i Mato Čukić, registriran u Šamcu, skelu broj 52. Čamce su imali mlinari,a kao takva spominje se mlinarka Stana Panić iz Novog Grada.

Od uspostave socijalističke Jugoslavije pa do masovnijeg odlaska na rad u inozemstvo, što se poklapa s vremenom pješačenja, i javnog prijevoza vlakovima, Sava se uglavnom prelazila čamcima i skelom. Bilo da se išlo raditi u Slavoniju ili tražiti liječnika u Slavonski Brod. Dolaskom automobila i autobusa te izgradnjom cesta s bosanske strane, skele i čamci odlaze u povijest, a promet seli na mostove u Brod i u Šamac. Doduše, ostali su skelari, kao što je bio Ivica Andrijanić na Kruščiku osamdesetih i stari Đukić na Zoricama, ali uglavnom bez posla.. Skele će nažalost oživjeti devedesetih zbog ratnih prijetnji i zbivanja. Skelari će postati junaci, a mnogi će biti i još i danas jesu zahvalni Jozi Svjetskom jer im je obitelj pod granatama skelom prevezao preko Save.

Malo uzvodno od mjesta gdje je vozila skelu u Svilaju, na Savi se odigrala najznačajnija bitka Domovinskog rata na prostoru općine Odžak. Naime, s namjerom da okrenu ratna zbivanja i osiguraju povratak na ovaj prostor pripadnici 102. HVO brigade su u noći između 4. i 5. studenog 1993. godine forsirali rijeku Savu i upustili se u izravan oružani sukob s pripadnicima srpskih snaga koje su tada držale taj prostor. U bitci koja se otvorila poginulo je devet vojnika 102. HVO brigade a jedan je nestao. Nakon povlačenja u okruženju je ostalo 37 vojnika od kojih je 7 zarobljeno. Svi, osim jednog, koji je izvršio samoubojstvo u zatvoru, su naknadno razmijenjeni, neki tek 1995. godine.

Tek će potpisivanje Dejtonskog sporazuma na koncu 1995, omogućiti ponovni povratak preko Save. Američke vojne postrojbe će potom na Kruščiku u Svilaju uspostaviti skelski prijelaz. Datumom 8.2.1996. označen je početak povratka. Dio vojnika 102. HVO brigade prekomandira se u civilnu policiju i prvi, američkom skelom, ulaze na prostor Odžaka. Zatiču snijegom pokrivena opustošena sela u kojima nema žive duše. Sve je pusto i prazno, opljačkano i zapaljeno. Nigdje nikoga.

Odžačka općinska vlast nakon toga nabavlja jednu, pa zatim drugu skelu i otvara vrlo živ promet preko Save. Nepregledne kolone osobnih automobila i kamiona čekaju prijelaz na jednu i drugu stranu. U par godina to postaje jedan od najprometnijih graničnih prijelaza, a u samom Donjem Svilaju opet radi motel, restoran i pet ili šest gostionica. po kojima su i prije rata bili poznati. A onda, nakon normalizacije cestovnog prometovanja između Federacije BiH i Republike Srpske povijest se ponavlja. Promet seli na ceste i granične prijelaze Šamac i Brod. Skela poslije desetak godina rada još jednom odlazi u povijest.

Prošle 2018. godine započela je, poslije silnih peripetija i odgađanja, izgradnja mosta preko rijeke Save, na koridoru "5 C". Za divno čudo cijelo vrijeme je vodostaj bio nizak i činilo se da je sve suprotno i drugačije od onoga s čim su kuburili Andrićevi neimari gradeći most na Žepi i na Drini ćupriju. Gradnja mosta je tekla po planu, savske vile su mirovale. Dan-dva prije ovogodišnjeg Dana općine, 8. veljače, trebao je biti upriličen svečani čin spajanja dvaju krakova mosta. I tada udariše kiše negdje uzvodno i sali se velika voda. Sava za jednu noć naraste za četiri metra. Sva je sreća što su djelatnici Heringa, firme koja gradi most, na vrijeme iz korita izvukli strojeve, no spajanje se moralo odgoditi do daljnjeg.

Mederne komunikacije i činjenica kako je svakome omogućeno da bude novinar, bez obzira na činjenicu da most nije spojen, proizvede u javnosti priču kako je to učinjeno. Po društvenim mrežama i TV kućama bi objavljeno kako je konačno lijeva i desna strana Save na mostu kod Svilaja sastavljena. Puno je ljudi to pozitivno komentiralo, uglavnom s radošću i čestitanjem izvođačima.

A onda, 25. veljače 2019. godine, bez najave i televizijskih kamera spustiše dizalicama radnici Heringa čelično korito i spojiše most. Uvečer toga dana u središnjim dnevnicima na televizijama ništa. Par fotografija na društvenim mrežama i po neki amaterski video prilog izazvaše tek po dva tri lajka i po neki komentar, a među njima i oni: Dokle ćete više o tom mostu !

Luka Jurić