Mirta, zar još uvijek nisi završila s pakiranjem? Zaboga, što si čekala do sad? Znaš da sam već odavno trebao krenuti. Viktor će poludjeti ako još večeras ne budem u Frankfurtu – požurivao me moj suprug Vito dok sam tog jutra užurbano trpala stvari u njegovu putnu torbu.
- Oprosti, evo za čas ću biti gotova. Karlo je cijelo jutro bio prilično plačljiv i nije me puštao na miru. Noćas je ponovo imao vrućicu. Siroto dijete. Tek maločas je napokon uspio zaspati – umorno sam uzdahnula.
- Ah, da? Dakle, opet je Karlo svemu kriv? Možda to ne bi bio slučaj da nisi od njega napravila mimozu odnosno, razmaženo derište – narugao se. – Čini li se to meni, ili ti je sin u posljednje vrijeme postao glavna izlika za nesposobnost? – nemilosrdno je nastavio dok sam zatvarala torbu. Premda bih mu najradije istog trenutka odbrusila kako bi bilo puno lakše kada bi mi i on koji put pomogao, barem kada mu to dopuštaju putovanja uspjela sam se suzdržati. Za razliku od mene koja se unatoč naporima nikako nisam uspijevala zaposliti ipak je on bio taj koji je radio i zarađivao. Kao vozač kamiona na inozemnim rutama imao je solidnu plaću i osiguravao nam koliko toliko solidan život.
Vito nije bio Karlov biološki otac i baš kao i ovoga puta, često je ismijavao našu povezanost što me osobito vrijeđalo. Moj sin Karlo bio mi je sve na svijetu i jedino dobro koje mi se dogodilo u životu. Bio je plod moje prve velike mladenačke ljubavi koja je naglo započela ali jednako naprasno i završila. Unatoč tome nikada nisam požalila što sam već u osamnaestoj postala majkom.
Karlo je bio miran i pametan dječak i oduvijek sam se trudila odgajati ga na pravi način. Ako je i tražio moju pažnju smatrala sam da kao moj sin ima puno pravo na to, no činilo se kako Vito to uopće ne razumije. Premda bih nakon dvije godine zajedničkog života od svog supruga očekivala malo više poštovanja voljela sam ga i nisam se željela svađati. Obzirom na njegova česta putovanja, ionako smo rijetko imali priliku biti zajedno. Pa što ako Vito nije najobzirniji čovjek na svijetu? Niti jedan brak nije savršen, tješila sam se. Trenutačno me više od ičega brinuo Karlo i njegovo, kako se činilo, sve lošije zdravstveno stanje kojemu nisam znala uzrok. Moj sin je oduvijek bio znatiželjan i veseo dječačić ali se u posljednje vrijeme potpuno povukao u sebe. Silno su me brinule njegove česte vrućice ali i sve blijeđe lišce. Nakon brojnih neprospavanih noći uz njegov krevetić i raznih pripravaka kojima sam mu nastojala pomoći a koji nisu davali gotovo nikakvog rezultata, sa zebnjom sam shvatila da ću sina ipak morati odvesti liječniku. Koliko god da sam se nastojala utješiti mišlju kako je u pitanju tek dječja viroza, neka crna slutnja o kojoj nikome nisam željela govoriti sve jače mi je stezala srce.
- Dakle, uz malo sreće vidimo se za tjedan dana – iz razmišljanja me prenuo Vitin glas. – Bože, Mirta, što je s tobom? Slušaš li ti mene uopće? Ponašaš se poput zombija, a istini za volju niti ne izgledaš puno bolje – podrugljivo se nasmijao. Premda me njegova opaska prilično povrijedila nisam mu to željela pokazati.
- Znam, svakako ću posjetiti frizera ovih dana. Sretan put i brzo nam se vrati – mirno sam rekla pruživši mu usne na poljubac no Vito se pravio da to ne primjećuje. Tek ovlaš me poljubio u obraz i uz ispriku da mora požuriti doslovce je istrčao iz stana.
- Bok – promrmljala sam više za sebe no Vito me ionako više nije mogao čuti. Teškim korakom zaputila sam se u kuhinju kako bih pospremila posuđe od doručka kada sam začula Karlovo dozivanje.
- Mamice, jako mi je vruće. Možeš li malo otvoriti prozor – promucao je čim sam ušla u sobu.
- Oh, dušo moja, pa ti sav goriš. Ovo doista više nema smisla. Dođi, odmah idemo liječniku – zabrinuto sam rekla uzevši ga u naručje.
Nešto kasnije u bolnici, dok sam drhtureći u hodniku iščekivala rezultate nalaza a moj sin, pod utjecajem lijekova mirno spavao u bolničkom krevetu, neki loš predosjećaj nije mi dao mira. Čim sam nešto kasnije pred sobom ugledala ozbiljno lice liječnika koji je Karla primio na odjel znala sam da vijesti nisu nimalo dobre.
- Gospođo, doista mi je žao što vam ovo moram reći no nalazi su gotovi i više nema nikakvog mjesta sumnji. Vaš sin ima leukemiju. Bolest je na žalost već poprilično uzela maha no neka vas to ne brine, to još uvijek ne mora ništa značiti. Suvremena medicina je u posljednje vrijeme jako uznapredovala i obećavam vam kako ćemo učiniti sve što je u našoj moći da mu pomognemo. Moje kolege i ja slažemo se kako je operacija, odnosno presađivanje koštane srži u ovom slučaju najbolja opcija za Karla. No bojim se kako će ona iziskivati određene troškove. Više o tome znat ću vam reći tek sutra nakon što napravimo još neke pretrage – nelagodno se nakašljao dok sam u šoku zurila u njega. – Dakle, trebamo vaše odobrenje kako bismo čim prije poduzeli sve što je potrebno – pojasnio je dok sam uzaludno pokušavala pronaći prave riječi. – Ne brinite, vaš sin je mlad i hrabar dečko. Sve će biti u redu – sućutno me potapšao po ramenu. Kao da sam tek tada napokon postala svjesna prave težine njegovih riječi. Premda to nisam željela slomila sam se i briznula u grčevit plač. Oh, ne, Bože, molim te, reci da to nije istina! Zašto baš moj sin?! – vrištalo je sve u meni dok su mi se vrele suze slijevale niz lice.
- Gospođo, umirite se, molim vas. Mogu li vam koga pozvati? Supruga, nekog od obitelji, bilo koga …. Nikako nije dobro da budete sami u ovom trenutku – mladi liječnik me uzaludno pokušavao utješiti na što sam bespomoćno odmahnula glavom. Željela sam mu reći da trenutačno nema nikoga tko bi sa mnom podijelio ovu bol no suze su me toliko gušile da nisam uspijevala progovoriti ni riječi.
- Mogu… Mogu li vidjeti svog sina? – uspjela sam promucati kad sam se napokon uspjela pribrati.
- Naravno, ali samo na kratko budući da Karlo mora puno odmarati. I još nešto. Ne bi bilo dobro da maleni vidi vaše suze – savjetovao je na što sam šmrcajući kimnula glavom. Sada još jedino želim vidjeti svog sina. Plakati mogu i kasnije – pomislila sam odlučno otirući suze.
No bilo je to lakše reći nego učiniti. Čim sam ugledala Karlovo krhko tijelo na bolničkom krevetu ponovo su me obuzele emocije. Na sreću, moj sin je čvrsto spavao i nije mogao vidjeti moje suze. Provela sam cijelo popodne uz njegov krevet a tada mi je liječnik predložio da se pođem odmoriti.
- Znam da biste voljeli ostati s Karlom ali to na žalost trenutačno nije moguće. Čim se vaš sin probudi napravit ćemo još neke pretrage…. A vi ga, naravno, već ujutro možete ponovo posjetiti – nešto blaže je dodao.
- Hvala – promucala sam teška srca i još jednom pomilovala Karlovo usnulo lišce. Ne brini ljubavi, bit će sve u redu – nisam prestajala ponavljati napuštajući njegovu bolničku sobu.
Vrativši se u stan na sekretarici me dočekala Vitina poruka da je sretno stigao u Frankfurt. Da je barem on sada uz mene, pomislila sam tek tada se prisjetivši da on zapravo nema pojma o tome što se događa. Premda je već bilo poprilično kasno nadala sam se da Vito još uvijek nije otišao na spavanje. Dohvatila sam telefon i otipkala njegov broj.
- Dobro, što je sada? Nisam li ti već javio da je sa mnom sve u redu i da ne moraš brinuti? – pomalo ljutito je upitao čim se javio.
- Oprosti, samo…. Moramo razgovarati. Jutros sam odvela Karla u bolnicu….. Nije baš dobro – uspjela sam promucati.
- Zaboga, Mirta, zar ti baš od svega moraš raditi dramu? Mali je malo prehlađen, pa što? Ozdravit će. Ne mogu vjerovati…..
- Ima leukemiju – prekinula sam ga nakon čega je linijom na nekoliko trenutaka zavladao muk.
- Što si rekla? Jesi li sigurna u to? – napokon je upitao Vito.
- Bit će potrebna operacija, koja će, kako je rekao liječnik, iziskivati određene troškove. Bojim se…. Užasno se bojim da će Karlo umrijeti – sada sam već jecala.
- Hmmm… i jesi li razgovarala s liječnikom o kojoj svoti bi mogla biti riječ. Znaš da volim Karla kao da je moj sin ali ruku na srce mi nemamo ušteđevine. Morat ćeš se nekako snaći i sama. Osim toga, ovog mjeseca svakako moram odvesti kamion na servis – zapanjeno sam slušala Vitu kako govori. Premda je često volio isticati kako Karla voli kao vlastitog sina u trenutku mi je postalo jasno da to nije istina. Mjesecima sam zatvarala oči pred činjenicom da Vito nikada nije u potpunosti prihvatio mog sina a sada sam napokon znala da nikada ni neće. Po prvi put od kada smo u braku više nisam mogla ni željela šutjeti.
- Kako te samo nije sram?! Slušaš li ti sebe uopće? Karlo možda umire a ti spominješ nekakav servis? Ne mogu vjerovati da smatraš kako jedan stari kamion vrijedi više od života nevinog djeteta. Ali to je ionako tvoj problem! I, samo da znaš, uz tvoju pomoć ili bez nje moj sin će živjeti! Jednom zauvijek ću ti pokazati što je prava, istinska ljubav pa makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u životu! – povikala sam dok mi je glas podrhtavao od bijesa.
- Ali, Mirta, znaš da nisam tako mislio. Evo već za nekoliko dana ću biti doma pa možemo…..
- Dovoljno si rekao. Više se ne moraš truditi. Stan je ionako moj a ti u njemu više nisi dobrodošao – prosiktala sam prekinuvši vezu. Što se mene ticalo ovo je definitivno bio kraj našeg braka. Vito me iznevjerio u najtežem životnom trenutku i znala kako mu ovoga puta to ne mogu oprostiti. Da je pokazao barem mrvicu suosjećanja znala bih da mu je na neki način ipak stalo do mene i Karla. Ovako više ništa nema smisla, pomislila sam otirući suze. – Više nema plakanja. Svom sinu sam potrebna mirna i pribrana. Od sada ću biti jako hrabra i misliti isključivo na to kako prikupiti novac za njegovu operaciju. Sve ostalo je nevažno – zapovjedila sam sama sebi spremajući se na počinak.
Koliko god da sam se te noći trudila zaspati san mi nikako nije dolazio na oči. Mučila sam se razmišljajući o Karlu, o tome kako mu je ondje u bolničkom krevetu daleko od mene, osjeća li bol, plače li? Premda sam znala kako ne bih trebala razmišljati na ovakav način nisam si mogla pomoći. K tome, silno me brinulo kako ću doći do potrebnog novca. Ušteđevine nisam imala, rodbine od koje bih mogla posuditi također a za pozajmicu u obliku kredita nisam imala potrebne uvjete. Kada je sat pored mog uzglavlja otkucao četiri sata ujutro znala sam da više nema nikakvog smisla pokušavati zaspati. Ustala sam i krenula u kuhinju skuhati kavu. Dok sam nešto kasnije za kuhinjskim stolom bezvoljno zurila u šalicu pred sobom neprekidno sam razmišljala o Karlu. Pred očima su mi se izmjenjivale slike s njegovog krštenja, Karla dok pokušava napraviti svoje prve korake, Karla kao četverogodišnjaka kada smo prvi put zajedno posjetili zoološki vrt i kada se ondje silno uplašio kaveza s lavovima…. Što sam više razmišljala o njemu sin mi je nedostajao sve više. Karlo me treba. Moram biti s njim, pomislila sam i u trenu donijela odluku. Premda još uvijek nije bilo ni svanulo nisam se dala obeshrabriti. Najprije sam pozvala taksi a potom se žurno odjenula. Nadala sam se jedino kako Karlov liječnik neće imati ništa protiv mog ovako preuranjenog dolaska i da će me pustiti k sinu.
Nekoliko minuta kasnije već sam bila u taksiju i vozaču užurbano davala upute. Dok smo se kretali mirnim gradskim ulicama vozač je uporno pokušavao zapodjenuti razgovor.
- Gospođo draga, što vi kažete na ovu situaciju u državi? Užasno, zar ne? Toliko mladih i obrazovanih ljudi a posla ni na vidiku. Strašno – komentirao je.
- Molim? Što ste rekli? – rastrešeno sam upitala no on je nastavio brbljati.
- Evo, mogao bih se okladiti da i ona djevojka na uglu ima fakultetsku diplomu a pogledajte čime zarađuje za život. Istina, mlada je i lijepa, za sad još sigurno dobro zarađuje. Ali što će se dogoditi za koju godinu kad bude starija i kad ne bude više tako privlačna? Ma strašno, kažem vam ja – nastavio je blebetati besramno odmjerivši oskudno odjevenu djevojku pored koje smo upravo prolazili.
- Uh, ovako odjevena…. Ne znam tko je ne bi poželio – pucnuo je jezikom a ja sam osjetila kako me obuzima nelagoda. Odjednom sam jedva čekala da napokon stignemo pred bolnicu.
Već pola sata kasnije milujući usnulu glavicu svog sina potpuno sam zaboravila na nemili događaj u taksiju. Mogla sam razmišljati još jedino o tome koliko volim svog sina i kako ću učiniti apsolutno sve da mu pomognem. Premda još uvijek nisam imala pojma o tome kako ću doći do potrebnog novca nisam nimalo sumnjala u to da ću već nekako uspjeti.
Kada me nakon jutarnje vizite liječnik pozvao u svoj ured, obzirom na okolnosti bila sam neobično smirena.
- Doktore, kako je Karlo? – željela sam znati.
- Ne brinite, za sada je stabilno. Čim pronađemo kompatibilnog donatora koštane srži Karlo će biti operiran. Kao što sam već rekao, možete imati puno povjerenje u liječnički tim koji će operirati vašeg sina. Karlo je izniman dječak i nimalo ne dvojimo da će operacija proteći uspješno – dodao je uputivši mi osmijeh.
- Hvala vam što se tako dobro brinete za mog sina, samo…. Spomenuli ste određene troškove… Pa me zanimalo… – nelagodno sam zamuckivala.
- Ne brinite, Mirta, za sada je važno jedino to da sve ide svojim tijekom. O svemu ostalom razgovarat ćemo kasnije – ljubazno je rekao. Ohrabrena njegovim riječima čak sam se uspjela nasmiješiti.
- Ako vi kažete da će Karlo biti dobro tada nemam nikakvog razloga sumnjati u to – sretno sam odgovorila.
Vrativši se doma na sekretarici me dočekalo nekoliko Vitinih poruka no nisam imala ni najmanju namjeru odgovoriti na njih. Dovoljno je pokazao koliko mu je stalo do mene. Ne želim uzalud trošiti svoju energiju na nekog tko to ne zaslužuje, ogorčeno sam pomislila zaputivši se u kupaonicu.
Premda sam u svakoj pori svog bića osjećala snažnu iscrpljenost, te noći ponovo nisam uspijevala zaspati. Čvrsto sam odlučila već sljedećeg dana krenuti u potragu za poslom. Ipak, znala sam da moja plaća, ma kakva bila neće biti ni približno dovoljna za pokriće svih troškova operacije. Pod hitno sam morala smisliti još neki način zarade ali mi na žalost ništa nije padalo na pamet.
Sljedećeg jutra na putu do bolnice kupila sam lokalni oglasnik. Pozornost mi je privukao oglas u kojem su tražili prodavačicu mješovite robe. Ispod teksta se nalazio broj i adresa objekta. Kada sam shvatila da se prodavaonica nalazi u neposrednoj blizini mog stana nisam oklijevala ni trenutka i odmah sam otipkala naznačeni broj. Javio mi se ljubazan ženski glas i nakon kraćeg razgovora uspjela sam dobiti posao. Bila sam toliko uzbuđena da mi nije teško palo čak ni to što sam još istog popodneva trebala započeti s poslom. Jedva sam čekala vidjeti Karla kako bih mu rekla sretnu vijest.
Čim sam ušla u Karlovu bolničku sobu shvatila sam da nešto nije u redu. Krevet mog sina bio je prazan. Panično sam se osvrtala oko sebe no nigdje nisam vidjela Karla. Željela sam kriknuti ali mi je grlo bilo toliko stisnuto da nisam uspijevala ispustiti ni glasa.
- Mirta, umirite se. Sve je u redu. Karla smo premjestili u drugu sobu gdje će imati društvo – iza leđa sam začula umirujući liječnikov glas.
- Oh, hvala Bogu, mislila sam da je Karlo… – zadrhtala sam od užasa i na samu pomisao o tome. – Mogu li vidjeti svog sina? Nosim mu dobre vijesti – drhtavo sam zamolila.
- Naravno. Upravo sam i ja krenuo k njemu. Riječ je o tome da smo uspjeli pronaći odgovarajućeg donatora. Karlo već sutra ide na operaciju. Dakle, što kažete? Idemo mu zajedno prenijeti radosne vijesti? – razdragano je rekao uhvativši me pod ruku.
- Oh, Bože, pa to je…. Doista ne znam kako da vam zahvalim – ganuto sam promucala.
Sretna sam što mogu reći da je Karlova operacija protekla uspješno. Liječnici su polagali puno nade u njegovo ozdravljenje i napokon sam malo mogla odahnuti. Premda sam u posljednje vrijeme bila jako iscrpljena jer sam živjela na relaciji posao-bolnica, ništa mi nije bilo teško. Jedino me i dalje brinulo pitanje novca i to kako podmiriti ne baš niske troškove operacije. Kada sam primila prvu plaću njome sam uspjela podmiriti tek malen dio bolničkih troškova i moram priznati da sam ozbiljno počela razmišljati o nekoj dodatnoj zaradi.
Te noći usnula sam uznemirujuć san. Bila je noć a ja sam šetala ulicom. Osim oskudno odjevene djevojke na uglu nigdje nisam vidjela ni žive duše.
- Hej, zar ti tako odjevenoj nije hladno? – upitala sam približivši joj se no djevojka mi nije odgovorila. Samo je nastavila zuriti pred sebe. Već u narednom trenutku pokraj nje se zaustavio crni automobil. Prije nego što je ušla okrenula je glavu i pogledi su nam se susreli. U njezinim poput neba plavim očima jasno sam vidjela suze srama, boli i poniženja. No unatoč tome odlučno je krenula u automobil.
- Molim te, nemoj otići s njim! Ne postoji li ipak neki drugi način? – panično sam upitala uhvativši ju za ruku.
- Ne nabavim li novac ona će umrijeti – prošaptala je istrgnuvši ruku iz moje. Sirota djevojka, tko zna što ju je moralo natjerati na to, sjećam se da sam pomislila a potom se san iznenada rasplinuo. Uspravivši se u krevetu shvatila sam da mi je lice mokro od suza. Ne nabavim li novac ona će umrijeti…. – riječi mlade djevojke još uvijek su mi odzvanjale u ušima. Malo po malo, u glavi mi se počela rađati paklena ideja. Napokon sam pronašla način kojim ću doći do toliko potrebnog novca.
Sutradan nakon posla po prvi put u životu posjetila sam prodavaonicu s vlasuljama. Nakon kraćeg premišljanja, odlučila sam se za kraći, plavi model. Ne mogu reći da zbog onoga što sam se spremala učiniti nisam osjećala nelagodu, no znala sam da je moj sin vrijedan toga i da bih, ako bi to bilo potrebno učinila i puno više za njega.
Ostatak dana protekao mi je kao u nekoj izmaglici. Čak je i Karlo prilikom mog posjeta opazio koliko sam nervozna.
- Mamice, zašto si tužna? Doktor kaže da ću biti dobro – rekao je na što sam jedva uspjela suspregnuti suze.
- Nisam tužna, ljubavi. Samo sam malo umorna, no, ne brini, noćas ću se dobro naspavati. Obećavam kako ću sutra ponovo biti ona stara – pokušala sam se osmjehnuti ali mi to baš i nije polazilo za rukom.
Kad sam se te večeri vratila doma bila sam jako napeta. Što ako me unatoč vlasulji ipak netko prepozna, ili, još gore, što ako me privede policija? – u glavi su mi se nizala pitanja bez odgovora. Kako bih se barem malo opustila pripremila sam si vruću kupku. Odjeću sam pripremila već ranije stoga nisam morala nikamo žuriti. Osim toga, zaključila sam kako će biti najbolje izađem li tek oko ponoći. Premda se sve u meni bunilo protiv onoga što sam se spremala učiniti nešto prije ponoći započela je moja transformacija. Kada sam nešto kasnije napokon bila spremna za polazak shvatila sam da je moj strah od prepoznavanja bio potpuno neutemeljen jer s plavom vlasuljom na glavi, intenzivno našminkana i u izazovnoj odjeći bila sam potpuno druga osoba.
Kada je sat otkucao ponoć, s grčem u želudcu napokon sam izašla van. Odahnula sam kada sam shvatila da su ulice puste i da na njima gotovo i nema prolaznika. Premda nisam imala pojma o tome kamo krenuti i kako se točno ponašati, hrabro sam nastavila dalje. Uspjela sam prijeći tek nekoliko metara kada sam začula zvuk usporavanja automobila za sobom.
- Hej, ljepotice, jesi li za malo zabave? – ukočila sam se začuvši nepoznat muški glas iza leđa. Stresla sam se od nelagode no istog trenutka pomislila sam na Karla. Moram to učiniti kako bih čim prije prikupila potreban novac. Za nekoliko mjeseci kad moj sin ponovo bude zdrav više se neću ni sjećati ovoga, podsjetila sam se.
- Ovisi što tražite i koliko nudite zauzvrat – začula sam se kako mu odgovaram. Moram priznati da mi pritom uopće nije palo na pamet pogledati u lice svog sugovornika, no njegov mi izgled zapravo i nije bio toliko važan. Važan je bio jedino novac koji sam trebala dobiti od njega.
- Ne moraš me se bojati lutko. Klasika. Ja sam čovjek skromnih prohtjeva. Hoće li ovo biti dovoljno za pola sata tvog vremena? Naravno, troškovi motela su također moj problem – dodao je mahnuvši mi novčanicom od tisuću kuna tik pred nosom. Gotovo sam zaustila kako bih mu rekla da je to ipak previše no tada sam se prisjetila tko sam, i što zapravo radim.
- Savršeno – kratko sam odgovorila ulazeći u automobil. Promotrivši pozornije svog sugovornika shvatila sam da je riječ o poslovnom čovjeku koji je u našem gradu zacijelo bio na poslovnom proputovanju i pritom poželio malo zabave. Na moje veliko olakšanje činio se potpuno bezopasnim. Bilo je očito da je puno stariji od mene, no to mi nije smetalo. Na neki bizaran način njegove su mi godine čak ulijevale povjerenje. Dok smo se vozili u tišini prema obližnjem motelu postajala sam sve napetija. Bože, što ja ovo radim? Još uvijek se mogu predomisliti – nervozno sam razmišljala.
- Smijem li znati tvoje ime? – iz razmišljanja me prenuo njegov glas.
- Laura – bila sam dovoljno pametna da slažem.
- Prelijepo ime za jednako lijepu ženu – sladunjavo je dodao. Osjetivši njegovu vlažnu ruku na svom koljenu gotovo sam ga odgurnula od sebe. Ipak, uspjela sam se suzdržati na vrijeme da sve ne upropastim.
- No, ne boj se. Neću te povrijediti. Dapače, budem li zadovoljan ponovo ću te potražiti čim sljedeći put navratim u Zagreb – rekao je.
Otprilike sat vremena kasnije, kada je napokon sve bilo gotovo a moj ljubavnik čvrsto spavao, brižljivo sam pospremila novac u torbicu i poput tata se išuljala iz sobe. Jedva sam čekala da dođem doma i stanem pod tuš. Naivno sam vjerovala da će vruća voda isprati svu odvratnost i gnušanje koje sam osjećala u svakoj pori svog bića. Unatoč svemu znala sam da je ovo tek početak i da još uvijek ne smijem odustati. Novčanica od tisuću kuna u mojoj torbi davala mi je dodatnu snagu da izdržim.
Od te noći počela sam redovito spavati s muškarcima za novac. Danju sam bila uzorna prodavačica i majka a noću nešto za što sam vjerovala da nikada neću postati. Ne želim se niti prisjećati koliko muškaraca je u tom periodu prohujalo mojim životom. Mladi, stari, lijepi, ružni, nije mi bilo važno dokle god su bili koliko toliko pristojni i uredno plaćali moje usluge. Uspjet ću, moram uspjeti! – razmišljala bih dok bi pod tušem mahnitim ribanjem uzaludno pokušavala isprati dodire svih tih nepoznatih muškaraca sa sebe. Još samo koji dan i zauvijek ću prestati s tim, tješila sam se.
Nekoliko tjedana kasnije uspjela sam prikupiti većinu novca kojeg sam dugovala bolnici i napokon sam mogla prestati sa svojim noćnim izletima. Još kada me tog jutra nazvao Karlov liječnik i rekao kako moj sin za vikend može ići doma, nitko nije bio sretniji od mene.
Danas je Karlo potpuno zdrav desetogodišnjak i jako sam ponosna na njega. Moj dječak mi je sve na svijetu i niti jednom nisam požalila zbog onoga što sam učinila kako bih mu pomogla. Premda me Vito iznevjerio u najtežem životnom trenutku nisam prestala vjerovati u istinsku ljubav. Znam da negdje na svijetu postoji dobar i plemenit muškarac koji zacijelo čeka samo na mene.
Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net