Je li u Bosni i Hercegovini otvoren politički proces navikavanja na njezinu federalizaciju? Takvo pitanje pronalazi uporište u najnovijim gibanjima koja medijski nisu zaradila reputaciju prvorazrednih, ali bi zato njihov učinak mogao biti upravo takav.
Piše: Pejo Gašparević
Zajednički susret nabiskupa Vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića i reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića sa bošnjačkim članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem i predsjedateljem Doma naroda Parlamenta BiH Draganomo Čovićem ni u kom se slučaju ne može smatrati rutinskim događajem, nego pažljivijim razmatranjem izjava i konteksta u kojem je sastanak organiziran treba sagledavati njegove ambicije. Izetbgović je nakon sastanka rekao kako je potrebno „raditi na razvijanju dobrih odnosa između bošnjačkog i hrvatskog naroda koji su garant sigurnosti u Federaciji BiH, a samim tim i u BiH“. Čović je istaknuo kako je „potrebno graditi bolje odnose između Bošnjaka i Hrvata nego što su oni posljednjih deset godina“. Kardinal Puljić je poručio kako je u BiH potrebna izgradnja „pozitivnih odnosa među njezinim narodima“, a reisu-l-ulema Kavazović je pozvao vjerske zajednice da čine sve „kako bi se narodi upućivali jedne ne druge“.
Ovaj kartki izlet u izjave političkih čelnika i duhovnih autoriteta Hrvata i Bošnjaka, odnosno katolika i muhamedovaca, pruža informaciju kako su one protkane zazivanjem usklađivanja međunacionalnih odnosa i uklanjanja napetosti. Takav pristup, nakon nedavnih nereda u većinskim bošnjačkim područjima, koji su izrodili bojazan od eventualnog obnavljanja ne samo političkih nego i onih opasnijih sukoba, zasigurno djeluje umirujuće. Četvorica su političkih i duhovnih čelnika, čini se, u ključnom trenutku, sportski rečeno, stali na loptu i pridonijeli smirivanju uzavrelosti. Na taj se način stvaraju predispozicije da se u prikladnijem ozračju i uz veće međusobno hrvatsko-bošnjačko uvažavanje nego što je to posljednjih godina bio slučaj, pristupi neophodnim promjenama u BiH kojima bi se ustoličila nacionalna ravnopravnost.
Za daljnje razmatranje čini se potrebnim primjetiti kontekst u kojem su proizvedeni ovaj sastanak (pre)važne domaće četvorke i „smirivnje lopte“ . Bakir Izetbegović je nedavno u jednom intervju, osvrćući se na također nedavni sarajevski susret Turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua s bošnjačkim čelnicima, izustio i sljedeću rečenicu: „Davutoglu inzistira i na boljem razumijevanju Bošnjaka i Hrvata, i radi i na tome“. Ova Izetbegovićeva izjava višeslojno je znakovita.
Bode u oči da je Davutoglu u razgovoru s bošnjačkim političarima „inzistirao“ na boljem razumijevanju Bošnjaka i Hrvata, a to se može razumjeti i kao (ne)izravna poruka bošnjačkim vođama da svojim postupcima ne produciraju nezadovoljstvo Hrvata, kao što je to slučaj već godinama; primjerice nametanjem Željka Komšića za člana Predsjedništva ili instaliranjem „platformaške“ vlasti iz koje se eliminira one političke predstavnike koji su dobili većinsku glasačku potporu Hrvata.
Davutogluov poziv bošnjačkim čelnicima na bolje razumijevanje Bošnjaka i Hrvata, na poseban je način i novost u njegovim ne baš rijetkim posjetama BiH prilikom kojih je znao prizivati i duh otomanskog imeprije te poticati turkonostalgiju među Bošnjacima. Čini se kako u Davutogluovoj intonaciji zagovaranja boljeg razumijevanja između Bošnkaka i Hrvata odzvanja svijest o novoj geopolitčkoj stvarnosti, pa čak, slobodnije govoreći, u tomu možemo prepoznati i signale smanjivanja turskih ambicija na Balkanu.
Nužno je podsjetiti kako je Turska članica NATO-a, a iz Hrvatske, koja je također članica NATO-a te od sredine 2013. godine i članica EU-a, posljednjih su mjeseci učestali tonovi političkog nezadovoljstva zatiranjem prava Hrvata u BiH. Vjerojatnim se čini kako su kreatori turske diplomacije osluhnuli sve glasnije gunđanje iz Hrvatske zbog bošnjačkog gaženja prava Hrvata u BiH te je uslijedio „modificirani“ prostup Turske prilikama u BiH radi izbjegavanja bilo kakvih nelagoda u odnosima između dvije prijateljske zemlje Hrvatske i Turske. Ne treba isključiti niti mogućnost da je Turskoj kao članici NATO-a s viših globalnih razina signalizirano da se uključi u eventualno političko „discipliniranje“ Bošnjaka. „Tiha diplomacija“ moćnih svjetskih krojača geopolitičke konfiguracije ne traži prodor u medije, nego očekuje rezultate svojih zamisli.
Može se također primjetiti i činjenica da sada s bošnjačke strane, kada dolazi retorika susretljivosti prema Hrvatima, nema galame na Rezlouciju Parlamenta EU-a usvojenu u veljači ove godine. Bošnjački su se dužnosnici prvobitno bili utrkivali u protivljenju zamislima iz te rezolucije kojom se zagovara federalizacija BiH. No, čini se kako polagano na političku pozornicu stupa otriježnjenje, bučna vika ustupa mjesto realnosti. Barem tako trenutačno izgleda. Razoluciju EU Parlamenta, koja traži federalizaciju BiH, potiknula je njemačka europarlamentarka Doris Pack. U međuvremenu principe federalizacije BiH na poseban je način podržao još jedan produkt njemačke diplomaske radionice - bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schwarz- Shilling. Zapravo, Schilling je pohvalio izjavu predsjednika HDZ 1990. Martina Raguža kojom on predlaže preuređenje BiH federalizacijom po modelu zamišljenom u Rezoluciji EU Parlamenta.
„To je vrlo konstruktivno razmišljanje o budućnosti BiH, koje realistično opisuje stanje u BIH“, istaknuo je Schilling u vezi Raguževe izjave o federalizaciji.
Dakle, ako se za Tursku može reći kako eventualno popušta u svojim ambicijama prema BiH i Balkanu, onda se istodobno za Njemačku može kazati da pojačava svoje diplomatske akcije prema tom nestabilnom području.
Na djelu su nova (ne)vidljiva geoplitička nadmetanja. U aktualnim previranjima u Ukrajini s jdene strane Rusija želi proširiti svoju geopolitičku sferu, dok Zapad s druge strane upravo to želi obuzdati.
U zbivanjima u BiH i na Balkanu i Rusija i Turska su imali svoje planove jačanja utjecaja, ali, čini se, kako upravo to Zapad ne prihvaća. Takve (geo)političke projekcije stavljaju predstavnike Hrvata u BiH u poziciju nužnosti zauzimanja novog garda u kojem ih niti bošnjačka niti RS-ovska vodstva neće moći svojatati. To ne znači prekid komunikacije s bošnjačkim i RS-ovskim vodstima, nego traženje putanje da se bude uvažen. I još nešto, ali i najvažnije: nikakva federalizacija neće se moći smatrati valjanom bude li njome zanemarena Posavina!!!
Za GIP piše Pejo Gašparević
10. ožujka 2014.