Neustrašivi ronioci Gradačca, samozatajni heroji spašavanja u poplavama i traženja nestalih u dubinama voda. To su heroji humanosti kojisu prvi ušli u vodeni grad Šamac i spasili stotine života u poplavama, mnogim obiteljima pružili olakšanje nakon agonije traženja svojih nestalih u dubinama posavskih i hercegovačkih voda.
Piše:Nada Koturić
Najveća noćna mora koja se može nekome dogoditi jednoj obitelji da se netko utopi a da ga ne može naći. Tada se pojavljuju ronioci Gradačca, uvijek se odazovu i do sada, svaki puta su pronađu traženog utopljenika. U poplavama su bez predrasuda protekloga rata prvi su ušli u vodeni grad Šamac i spasili stotine života. Rade volonterski. O aspektu zarade nema niti traga. Ostane im jedino uništena oprema, pocijepana odijela, poderani čamci ali i nemjerljivo zadovoljstvo da su nekome pomogli, Heroji spašavanja rade u sjeni, bez svjetla reflektora i potrebe da se o njima govori, piše... Samozatajno, iz ljubavi i bez ikakve novčane koristi, jer rad im se zasniva na volonterskoj osnovi, rade ono što vole - pomažu građanima u nevolji, požrtvovno, hrabro i odlučno..Za odlazak na teren odluku donose u jednoj sekundi. Na poziv predsjednika kluba za intervenciju kratko odgovaraju - idem. Ako se zna da su to dubine posavskim mračnih voda, urušenih bunara, hirovitih i hladnih zaleđenih rijeka, onda takva humanost nema granica. Razlog više za divljenje jeste činjenica da uz rame sa predsjednikom kluba Enesom Omerovićem u takve uvjete ronjenja sa istrošenom opremom idu i njegova dva sina Admir i Damir, te najbolji prijatelj Josip Baković. Posjetili smo ih na Gradačačkom jezeru Vidara gdje im je skromna lokacija okupljanja i vježbe.
Heroji spašavanja
Iza kluba je 35 godina rada, no nakon rata krenuli su od nule a sada ih ima 14. rekli bismo, neustrašivih. Teško govore o svojim podvizima, jer ih smatraju običnim ljudskim porivom da pomognu. Ali kada počnu prepričavati događaje, potekne rijeka takvih životnim priča. -Puno je trenutaka... imaju normativi za ronjenje gdje ne smiješ dvije boce potrošiti dnevno a mi smo to činili da bi pronašli utopljenika. Ronili smo u svim posavskim i rijekama, jezerima, a od ove godine i na Neretvi. Uvijek me je strah za mladog ronioca jer more je nešto drugo, tamo je velika vidljivost, a ovdje toga nema. U Posavini nakom 3 m je potpuni mrak, mulj. Teško mi je izvojiti neke naše intervencije jer sve su to životne priče ipak..izdvaja traženje u rujnu ove godine nestalog studenta Davora Barišića (21). Nakon sedam dana potrage za tijelom ronioci iz Gradačca su nakon prvog zarona pronašli tijelo mladića. Enes i Admir Omerović, Josip Baković i Enes Bešić na vlastitu su odgovornost zaronili i uspješno okončali agoniju u kojoj je nažalost pronađeno beživotno tijelo mladića.
Zaroni u opasni po život
-Mi smo se u sekundi dogovorili da želimo pomoći u traženju. Kada smo došli u Mostar na ronjenje i traženje utopljenikam, upozoreni smo na opasnost. Iznenadili su se našom zastarjelom opremom te činjenicom da dolazimo iz Posavine gdje su mirne vode, a ovo je drugačije okruženje, hladne i brze Neretve. Dali su nam čamac a za mjesto gdje smo htjeli napraviti zaron kazali su da je to mjesto gdje se ne roni, jer je opasno po život ronioca. Preuzeo sam na sebe odgovornost i rekao da ćemo nas četvorica tu zaroniti i pretražiti teren. Imali smo sreću. U prvih 15 minuta našli smo tijelo utopljenika, locirali i završili misiju. Momenat kada smo prišli toj majci da smo prišli vidjelo se na njenom licu olakšanje nakon osam dana iščekivanja, nama je najveća nagrada, priča nam Omerović.
Najžalosniji su intervencije zbog djece
U Posavini se nažalost svake godine događaju utapanja pa su bili angažirani gotovo na svim jezerima gradačačkog područja i voda u Posavini. -Najžalosnije kada su u pitanju djeca kao kada je djevojčica upala u bunar dubine 27 m. Nesiguran stari bunar je prijetio urušavanjem ali ipak smo sišli. U Prudu se radilo o bunaru sa plinom. Na oraškom prostoru bilo je slučajeva traženja utopljenika, Spreči kod Doboja, nažalost i na odžačko-šamačkom području, pričaju nam članovi Vidare i kažu da se ponekada zahtjevi graniče sa nemogućim. Kod Brčkog se utopljeno dijete našlo pod ledom na zamrznutom lateralnom kanalu pa su probili led i bez adekvatne spuštali da ga traže. Bilo je i tehničkih ronjenja kada je prijetilo pucanje brane, pa su se ponovo našli pod zaleđenim jezerom.
Vapaje za pomoć nećemo nikad zaboraviti
Angažiranje Ronioca Vidare u poplavama posebna je priča u kojoj su modri od zime i bez trenutka odmora prvi ušli u vodeni grad Šamac i spasili stotine ugroženih u poplavama.-Te trenutke nadiranja vodene bujice nikada neću zaboraviti. Među evakuiranim su bili djeca, trudnice, dijalizni bolesnici i starci. Ljudi su uglas zapomagali sa balkona, zvali u pomoć. Bili su to vapaji, plač, jauc. Svi zovu upomoć, netko traži, vodu, netko lijek. Jezivi su to prizori, nemogu ih je opisati, kuće kojima samo krovovi vire iz vode, na svakom krovu čovjek, žena dijete, a gdje su dvoje djece dovikuju nam .. uzmite bar jedno dijete, opisuje Omerović.-Kada smo ujutro došli u Šamac mislili smo mi smo jedni od brojnih timova kad... bili smo jedini. Sa dvije ekipe smo spašavali ljude od vodene bujice u čamce sa mogućih 8 mjesta bilo nas je i 12.Probijali smo se kroz blato, drveće i kupili ljude u povratku, donosili hranu, lijekove, vodu i kada bi došla večer tek smo shvatili da zapravo mi nismo ništa jeli ni pili, to je bilo tako stresno da se nije moglo razmišljati već samo pomagati, samo su neke od jezivih slika koje su i danas pred očima zlatnih i hrabrih ronioca koji su ovih dana odlikovani najvećim općinskim priznanjem Zlatnim grbom Gradačca. Želimo im što manje posla, a u slučaju intervencija sreću i uspjeh.
Za GIP piše i fotografira Nada Koturić{jathumbnail off}