Sunčano je subotnje predvečerje, druga polovina lipnja. Sasvim ugodan dan. Hoće li svi doći?! Ljilja i Jasna stižu autom. Elza, Jadranka i Amko, laganom šetnjom. Ispred učeničkog ulaza u srednju školu već ih čekaju Božo, Mara, Iljo, Markos, Mira, Ivo, Ruža, Marko, Mirjana, Kata.... Evo i Vildane!
Na tren se mjerkaju i gledaju. Prepoznaju. Neki i ne. Barem ne na prvu. Rukuju se i propituju; kako, kada, odakle...? Osmijesi i razdraganost što se vide. Početna uštogljenost nestaje. Konačno stiže i Feca. Prigovara. On već desetak minuta čeka ali na drugom, profesorskom ulazu. Nije do njega, kaže mrgodno, drugačije su se dogovorili. No, sreća što ga vide razoružava ga i svi nasmijani ulaze u školu. Njih 19 i 3 profesora. Potom se razmile u par pokušavajući se prisjetiti s kim su i u kojoj klupi sjedili. Vesela prepirka nalik učeničkoj, odzvanja školom. Za potpuni ugođaj jedino nedostaje školsko zvono! Ipak, bilo bi prezahtjevno. Subota je veče, škola, sada pod nazivom Srednja strukovna škola Orašje, ne radi vikendom, otvorena je samo za njihovih par sati sjećanja.
Povratak u mladost
Da, naprijed pobrojani, imenima ili nadimcima, bivši su učenici Gimnazije Gavrilo Princip u Orašju i obilježavaju 50 godina mature! Zlatna su i sedma po redu generacija oraške tada mlade gimnazije. Od njih 40 u dva razreda, većina ih je završila fakultete i postali su značajni stručnjaci u svojoj oblasti; prednjače medicinari ali tu su i inženjeri, ekonomisti, nastavnici, pjesnici... Mnogi se nisu vratili u Orašje, tako da su pojedini doputovali iz Maribora, Brčkog, Beograda, Tuzle, Čapljine, Zagreba, Sarajeva, Županje, Bosanskog Šamca.. a jedan od sudionika i iz Nizozemske. „Krivac“ za njihov jubilarni susret je Ahmet H.Omerović inženjer strojarstva, bivši visoki dužnosnik u Ministarstvu dobrane BiH, koji je iz Sarajeva putem društvenih mreža dao inicijativu i administrirao zajedničko usklađivanje datuma i organizacije događaja.
U mirovini ali ne miruju
-Ima nas zaista u skoro svim dijelovima bivše Jugoslavije ali i van ovih prostora, na zapadu Europe i u Americi. Naravno da nisu svi mogli doći a na žalost, desetoro u našoj generaciji nisu više među živima. Uz pijetet koji smo izrazili njima, izrazili smo i sreću da su među nama danas i tri naša bivša profesora : Ilija Stojanović, Joso Baotić i Tahir Mehmedalić“. Na pitanje da nam imenuje najuspješnije u generaciji H.Omerović je naglasio da bi tu bilo puno imena među njima svakako „vukovac“ Mirjana Đurić, sada Isailovć ali da oni nisu tu da bi se hvalili svojim životnim postignućima. „Zapravo, mi mislimo, svi koji su ostvarili svoje želje postali su uspješan, neovisno o fakultetu. Važno je da se osjeća sretan, da je sa radošću radio svoj posao i bio društveno koristan. Čak i u ovoj fazi svog života kada nas je većina u mirovini", rekao je Ahmet H.Omerović.
Bura emocija i suza
Sa dosta emocija o susretu sa svojim gimnazijskim prijateljima govorila je Vildana Habul, prim.internista, subspecijalista nefrologije:-Emocije su pomiješane, sjetne i radosne. Ponosna sam na sva postignuća svojih kolega u ovih minulih 50 godina, svi su mi izazvali neku sreću ali i nostalgiju na ta prošla vremena. Pamtim detalje i poneke naše učeničke suze. Jasnu Bojčić, nisam vidjela 50 godina, drago mi je što smo se sreli.... Veliku radost mi je izazvao i susret sa profesorom Josom Baotićem koji je ostavio duboki trag u našoj školi. I jako sam ponosna kad čujem za njegove uspjehe, za njegove knjige, ikavicu, za naš posavski kraj koji je promovirao. Upravo tu ljubav prema knjizi, za koju u penziji imam puno više vremena, prenio mi je profesor Joso.“
Prof. Baotić
Pominjani profesor Joso Baotić, poznati BH jezikoslovac, dijalektolog i fonetičar uz zadovoljstvo što su ga bivši učenici pozvali, osvrnuo se na kvalitet nastavnog kadra oraške gimnazije: „Ova gimnazija, u to vrijeme kada sam ja predavao, bila je jedna od najjačih po kadrovima u BiH. Mislim da je imala 12 doktora nauka!“ Ljiljana Leovac, liječnica obiteljske medicine i bivša ravnateljica Doma zdravlja u Orašju ili kako voli reći „doktorica u zasluženoj mirovini“, također je impresionirana susretom: -Posebno mi je drago što se pokazalo da naša prijateljstva i povremena sastajanja nije mogao pokvariti ni odmak godina, sada već 50, koje su za nama. Iako nismo svi više tako zdravi, naša srca su puna ljubavi. Prosto smo se nahranili pozitivnom energijom, kazala je dr. Leovac.
I stihovi potekli
Bivši maturanti generacije 1973.godine oraške gimnazije i njihovi profesori, nakon održanih sati razredne zajednice u školi, nastavili su se družiti u jednom ugostiteljskom objektu. Većina uz obećanje da će njihovi susreti biti i češći nego jubilarni. A svi redom suglasni, da unatoč naprednoj komunikacijskoj tehnologiji, ništa ne može zamijeniti susret uživo, stisak ruke i zagrljaj dragih ljudi! U istom tonu odjavljujemo ovaj susret zlatnih maturanata stihovima pjesnika generacije Ive Kobaša, koji na kraju prigodne pjesme za uspomenu na zajednički susret, kaže:„ Kad toliko ljubavi, drugarstva, Na samo se jednom mjestu zbije, To će vrelo dobre energije, Duše svima još dugo da grije“.
Za posavinu.org piše: Nada Koturić