Danas je Sveti Ivan Krstitelj te svima onima koji nose to i slično ime čestitamo imenadan. Sveti Ivan, nazvan Krstitelj, rođen je nekoliko mjeseci prije svoga rođaka Isusa. Njegovo je rođenje okruženo dosta izvanrednim okolnostima, kako piše evanđelist Luka. Njegova je majka Elizabeta u godinama, nikad nije imala djece i smatrana je nerotkinjom. To je u očima Židova bilo prokletstvo. Ivanov otac Zaharija bio je svećenik. Prema Luki bio je snužden i više se nije nadao da bi morao postati otac.
Ovaj kontekst podsjeća na brojne slučajeve Staroga zavjeta, od kojih je najpoznatiji onaj o Abrahamu i Sari. Ove datosti udružene (dob, neplodnost, nevjera) daju povoda za Božju intervenciju kojemu „ništa nije nemoguće".
Elizabeta i Zaharija ipak su imali sina koji je po običaju trebao nositi ime oca. Ali ime Ivan je mu darovao sam Bog. Time je rečeno kako dijete duguje svoj život Bogu, i na neki mu način i pripada.
Ivan prorok
Ivanovo rođenje označuje čitav njegov život, jer će biti prorok, kao i mnogi prije njega.
Rođenje u neobičnim okolnostima; boravak u pustinji; snažan proročki nastup; stroge opomene zbog raskoraka između Božje riječi i načina života; navještaj Mesijinog dolaska; uhićenje i osuda na smrt jer je razotkrio političku i moralnu korupciju kralja: svi se ovi elementi mogu naći kod proroka u Bibliji. Mogu se primijeniti i na Isusa, s jedinom razlikom: Isus govori u svom vlastitom imenu, a proroci su samo sredstva Jahvine riječi (to je značenje izraza „riječ Gospodnja" - oraculum Dei).
Uostalom Ivan Krstitelj sebe tako i definira riječima proroka Izaije: „Glas koji viče u pustinji". Evanđelist Ivan piše o Ivanu, kad su ga Židovi ispitivali, kako najviše govori ono što on nije: ni Ilija, ni veliki prorok, poglavito ne Mesija.
Ivan, javni čovjek
Treba reći da Ivan Krstitelj nije prošao nezapaženo u javnom mnijenju onoga doba: „Sva Judeja, sav Jeruzalem" išli su ga slušati. Vremena su bila nemirna. Židovi podijeljeni: Rimljani su kolonizirali njihovu zemlju; bilo je „kolaboratora" i protivnika koji su pružali otpor. kad se u takvo vrijeme podigne prorok, stavljaju se u njega mnoge nade. Mnogi su bili spremni u njemu prepoznati Mesiju, onoga koji će osloboditi Izrael od jarma okupacije i uspostaviti jedinstvo i vratiti staru slavu.
Čak su u Isusovo vrijeme neki još vjerovali da je on bio pravi Mesija. Neki su Židovi počeli sumnjati nakon Isusove smrti. To je zastalno i jedan od razloga da evanđelisti toliko naglašavaju kako Ivan priznaje Isusa kao mesiju.
Tko je Mesija?
Ni Ivanu nije bilo sve jasno u tom pitanju. On je dobro znao da je samo „preteča", prethodnica onoga koji će doći poslije njega i kojemu nije dostojan odvezati remenje na obući. Znao je da se treba povući, nestati da bi Isus mogao preuzeti ovo mjesto.
A sam je želio vidjeti pobjedonosnog Mesiju, koji će pokazati svoju duhovnu i političku moć. Zbunjen Isusovim govorom i njegovim djelovanjem pitao je iz mraka svoga zatvora: „Jesi li ti onaj koji ima doći?" Smirio ga je Isusov odgovor koji je citirao Izaiju: „Slijepi gledaju, hromi hodaju i siromasima se naviješta Radosna vijest".
Taj je odgovor kao neka kodirana poruka, biblijskog sadržaja, koju Ivan odmah razumije.
Da, Ivan jest prorok, „najveći" reći će Isus, ali ujedno i posljednji staroga saveza. U isto vrijeme, on je prvi koji je prepoznao Isusa kao Mesiju, Sina Božjega: po tome je prvi kršćanin.
Ali Ivan ostaje i veliki duhovni i simbolički lik, kojega je poruka uvijek aktualna. Rođen u svećeničkoj obitelji trebao je poznavati biblijske tekstove. Traženje apsolutnoga dovelo ga je u pustinju, onamo gdje Bog govori k srcu, onamo gdje se Bog susreće. Ondje je produbio svoju meditaciju Božje riječi. Možda je bio u kontaktu i s Esenima uz Mrtvo more. Zatim, tjeran Duhom, vraća se na obale Jordana gdje poziva na hitno obraćenje, te je krstio krštenjem obraćenja.
Voda iz pustinje
Čovjek neplodne i suhe pustinje uranja u vodu one koji hoće živjeti. Ovaj savez sprženog i neplodnog pijeska s oživljujućom i hranjivom vodom sažima čitavu Izraelovu avanturu. Pustinja, to je Izlazak, dugo putovanje Izraela od izlaska iz Egipta do Obećane zemlje. Voda koja na Mojsijev udarac istječe iz stijene. Jordan koji natapa plodnu dolinu.
To je i avantura čovjeka u kušnji pustinje nesigurnosti, napuštenosti, gdje izvire žeđ za Bogom, žeđ utažena „vječnom rijekom vode žive", o kojoj govori Otkrivenje.
Uza sve to pustinja i voda nisu ništa bez životnog daha. „Ja vas krstim vodom, ali onaj koji dolazi krstit će vas ne vodom nego Duhom", ponavlja Ivan Krstitelj. Jer samo Isusova smrt i uskrsnuće otvaraju vrata novoga života.
Izvanredna osoba ovaj Ivan Krstitelj, kojemu je Crkva posvetila dva blagdana: 24. lipnja (njegovo poslanje) i 29. kolovoza (njegovo mučeništvo). Nije slučajno što je Ivanje najdulji dan u godini i što se pale krjesovi da se rastjera noć. „Ivan nije bio svjetlo, nego je došao da svjedoči za svjetlo". Ima li ljepšeg svjedočanstva za svjetlost nego sunce?
Evo ga u tamnici. Bio je dosta naivan da rekne istinu čak i državnom knezu. Evo ga u verigama. Zaslužio je i nitko ga ne će osloboditi. Izgleda da je Bog stao na stranu jačih bataljuna.
Ipak čini čudesa po svojemu Sinu. Ali ta čudesa ozdravljaju nekoliko siromašnih jadnika koji nisu čisti da bi širili kraljevstvo Božje, izgleda. Još više, ova čudesa ne oslobađaju svetog proroka, bližeg rođaka i preteču dostojno počašćenog od onog koji ih čini. Nije lako beznadno čamiti u tamnici a ipak se zanimati za čudesa koja ga se osobno ne tiču.
Ali Ivan Krstitelj nije trska koju ljulja vjetar stoljeća. On vjeruje usprkos svemu. Ivan Krstitelj znade da Bog, na kraju krajeva, ima uvijek pravo. Ukratko, Ivan Krstitelj vjeruje.
Vjera mu nije bila laka. Srce mu je bilo puno žalosti i nebo je bilo zatvoreno nad njegovim očima. Pitanje koje izbija iz tog srca odaje ovu tjeskobu: „Jesi li ti onaj koji ima doći?" Pitanje se obraća zakonitom sugovorniku, Bogu koji je čovjek.
U molitvi se također može otvoriti Bogu uzbuđeno srce koje malakše i koje ne zna koliko će vremena još trajati njegova snaga. Ali onaj koji moli od svega svojeg srca čuva uvijek dosta vjere da može primiti zadovoljavajući odgovor: „Idite i javite Ivanu što ste vidjeti ..."
Ljetni Sveti Ivan
Ljetni solsticij: čarobna riječ. Sve bruji od vrućine u skraćenoj noći kada sunce spava samo nekoliko sati. Najdulji dan, dan bez kraja jer se nastavlja golemim ivanjskim krjesovima.
Prasak riječi, plesa i pjesama.
Blagdan Preteče, sunca koje se tek ugasilo, slika vječne svjetlosti Kraljevstva.
Vrhunac plamena zapaljenog o Božiću, svijetli vodič za Vazam, pijan od radosti za Ivanju.
To je duboko privezano uz čovjekovu utrobu da se, čak u srcu betonskih gradova, vidi kako se opet javljaju, bojažljivi i trepereći, ognjevi svetog Ivana. Što se slavi? Smrt nekog straha od noći? Nada u ugodno i vječno ljeto?
U prošlosti se pridavala moć nagorjelom drvu blagoslovljenih ivanjskih krjesova, kao na primjer zaštita od gromova. Naš se racionalni svijet smije takvom praznovjerju. Ali nije li u tome neki zgodan simbol pobjede vatre ljubavi nad ognjem osvete (grom)?
Bila bi šteta da prođe 24. lipnja a da se ne slavi, da ne odjekne radost, da se ne sjetimo strogog i revnog Ivana Krstitelja, najvećeg od rođenih od žene, prvog navjestitelja ognja vječne Božje ljubavi, ponovni susret bez noći Boga i njegovog naroda. Dakle pjevajte s ognjem svršetak beznađa. Otvorite plešući putove Božjega ljeta.
Jean-Philippe Chartier