Sve stvoreno, bilo rukom ili umom, ima svoju priču. Priča svatovskog peškira i namatanja prediva je pokušaj da se iz tajnih komora ženske psihe, epicentra magičnog i praktičnog, komunicira svijet u kojemu se živjelo. Svijet s njegovim tvrdim okvirima i još tvrđim pravilima.
Vunom utkana briga, strah, razočaranje, tuga i radost. Zaboravljeni i priželjkivani, savršeni poredak svijeta, preslikan na tkaninu, bez straha da njegova tvoriteljica bude proglašena vješticom. Istančanim ženskim čulom stvarao se jedan novi jezik, u želji da se šarenim šiframa prenese i kaže mudrost, bez slova i riječi. Kao prkos nepismenosti, tkalo se prvo žensko pismo.
Tako su žene u svom strahu, muci i skučenosti komunicirale duboke porive vremena u kome su živjele.
Govorile su ono što misle i osjećaju, šlifovale svoju mudrost, lukavštinu i diplomaciju. Preslica, mosur i čunak bili su u službi slikanja istančane strukture duha.
Kroz alkemiju neplemenitog u plemenito provlačila se poruka. A primijenjena umjetnost u službi brisanja peškirom tijela (ruku, nogu i znoja) nalazila je svoje opravdanje u praktičnosti i korisnosti. Smjelo preslikane boje bosanskih bašta, utkano rumenilo jabuke i plavetnilo šljive. Žestoko crvena, kao uzavrela krv posavskog konja-tegljača.
Žutilo u simbolici prezrelog kukuruza i zlatonosnog talasanja pšenice. Postolje svemu tome, zelena, kao ispaša ili duša bagrema. A sve to na bjelini prosijanog brašna. Dragocjeni plodovi, želje i snovi prožimali su se u svilajskoj mandali. Kao u zaboravljenom hramu, domu Božjem. ........
Pročitajte više u Božićnome Biltenu udruge fra. Grga Vilić
{phocadownload view=file|id=12|text=Božićni Bilten 2013|target=s}