26
Sun, Jan

Pejo Gašparević
Typography

pejo gasparevic gipOvo je priča  o domaljevačkom sportskom čudu. Postoje neporecivi razlozi da se sportska dostignuća u tom ravničarskom posavskom mjestu smatraju čudesnim. Hrvatski odbojkaški klub (HOK) „Mladost“,  koji nema niti dvorane za treninge,  ponovno se ove godine uspio plasirati u prvu ligu Bosne i Hercegovine.

Piše: Pejo Gašparević

Pod trenerskom palicom Ante Tepeluka HOK „Mladost“ je vježbajući na otvorenom igralištu u Srimcu iznjedrio novi naraštaj odbojkaša među kojima i nekoliko njih s reprezentativnim potencijalom.  Šesnaestogodišnji Marko Matić (sin Pilje Careva) i sedamnaestogodišnji Anto Lucić (sin Likin), ukoliko njihov razvoj  bude  tekao normalno, zasigurno bi već u nekoliko idućih godina mogli postati odbojkaši najviše klase.  Iako po godinama još dječaci, Marko Matić i Anto Lucić plijene zrelošću i samopouzdanjem  kakvo posjeduju sportaši neupitnog potencijala. 

Imao sam prigodu u živo promatrati i Marka Matića i Antu Lucića na tradicionalnom ovogodišnjem odbojkaškom truniru „Sveta Ana“
na igralištu u Srimcu.  U razgovoru sam zamjetio da obojicu krasi ljudska jednostavnost ali i čvrsta predanost odbojkaškoj igri. I Anto (Likin) i Marko (Piljin) zaslužuju da im držimo palčeve u njihovim  sportskim nastojanjima i od srca poželimo uspjeh. Njih dvojica su trenutačno dva najperspektivnija domaljevačka sportska dragulja. Ovi domaljevački odbojkaški mladci su na poseban način potvrdili da  HOK „Mladost“,  bez obzira što djeluje u gotovo nikakvim uvjetima, nastavlja egzistirati kao tvornica za proizvodnju vrhunskih odbojkaša. Podsjetimo da je igralište „srimačka rupa“ (termin rupa upotrijebljavam u pozitivnom smislu)  do sada u svijet odbojke lansiralo jednog Tomislava Ćoškovića iz Domaljevca  koji je napravio zavidnu reprezentativnu i međunarodnu Karijeru, te braću Čičković iz Bazika koji su također reprezentativnog kalibra i napokon Branka Damjanovića iz Tolise, koji je trenutačno jedan od ponajboljih odbojakaša u prvoj hrvatskoj ligi.  Upravo su u „srimačkoj rupi “ oni udarali prve temelje svoje buduće uspješne odbojkaške karijere.  


Odbojkaški turnir „Sveta Ana“ na igralištu u Srimcu jedan mi je od najomiljenijih događaja u rodnom zavičaju. Ono što je za Istru i Hrvatsku teniski turnir u Umagu, to je za Domaljevac i Posavinu odbojkaški turnir „Sveta Ana“ u Srimcu. Ugođaj koji pruža taj odbojkaški turnir, bez obzira što se ne održava u konfornom sportskom objektu nego na zemljanom terenu,  proizvodi jednu relaksirajuću međuljudsku finoću.  Tu se prakticira međusobna  susretljivost, srdačnost i razgovorljivost.  Odbojkaški turnir „Sveta Ana“ nije samo sportski događaj, nego je to i jedan festival uljuđenosti na domaljevački i posavski način.  Ovaj odbojkaški turnir  je mjesto za razgovore ugodne zalivene osvježavajući pivom.  Usuđujem se naglas razmišljati kako se ne bi  pogriješilo ukoliko bi se ovaj odbojkaški turnir pretvorio eventualno u „Dane odbojke“. Na takvu bi se manifestaciju, primjerice, moglo  privući odbojkaške, sportske, kulturne i javne djelatnike iz regije. Dodatnim osmišljavanjem ta bi ma nifestacija mogla pobuditi zanimanje medija i  prerasti u jedan domaljevački „turistički proizvod“.  Ako Umag  može biti mjesto susretanja  vrhunskih tenisača, onda Domaljevac ima pravo razmišljati o sebi kao mjestu susretanja vrhunskih odbojkaša i ljudi  različitih referenci.


 Na odbojkaškom turniru „Sveta Ana“ u Srimcu  i tradicionalnoj humanitarnoj nogometnoj utakmici koju na Jelasu organiziraju Udruga navijača „Dinama“ i navijači „Hajduka“, mogu se susresti Domaljevčani i Posavci rasuti diljem svijeta.  Mnogi od njih su egzistencijalno situirani i zaniteresirani svoja iskustva podijeliti s rodnim zavičajem. Zapravo, humanitarna utakmica između domaljevačkih „Dinama“ i „Hajduka“ govori  kako  Domaljevčani imaju ukorijenjenu težnju pozicionirati se, makar mentalno,  kao  dio velike priče i uključiti se u važne tijekove.   Upriličavanje domaljevačke inačice utakmice  dvaju velikih nogometnih klubova „Hajduka“ i „Dinama“ ima se smatrati manifestacionim oblikom izvorne ambicioznosti Domaljevčana. Ta vrsta energije koja teži ka većem, a koja je kod Domaljevčana možda katkad i sputana nepotrebnim trzavicama i razmiricama,  može se pretočiti  u  impuls kojim bi Domaljevac stekao dodatnu, ne samo sportsku,  prodornost. Kapaciteti postoje samo ih treba
rasplamsati.


Vratimo se utakmici domaljevačkih  „Hajduka“ i „Dinama“. Novi val domaljevačkih talenata „baluna“ predvodi dvadesetčetvorogodišnji  Matijas Pejić koji  još ima priliku na travnjaku dokazati svoje goleme igračke mogućnosti.  Matijasa Pejića prati nekoliko darovitih poletaraca koji s roditeljima žive izvan Domaljevca, primjerice Kristijan Pejić (Njemačka),  Ivica Vorgić (Austrija), Dario Gašparević (Njemačka)..., ali  i oni su „naša dica“ čiji razvitak  imamo razloga pratiti i podupirati,  a njihovim se uspjesima radovati.


 Domaljevac i okolna mjesta su desetljećima nepresušni rasadnik nadarenih nogometaša od kojih su neki uspjeli napraviti međunarodnu karijeru. Primjerice, Darko Matić  već godinama briljira u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta Kini. No, katkad me rastuži činjenica da domaljevački nogometni biseri, poput Brace (Stjepan Ivić), Slavka Matića-Ljepčevog  ili Drage Koturića, unatoč golemog nogometnog potencijala kojeg su posjedovali,  naprosto nisu imali sreće vinuti se u veće klubove. O tomu sam upravo razgovarao sa Slavkom Matić-Ljepčevim i Dragom Koturić, te smo se složili kako je samo stjecaj nesretnih okolnosti krivac što njihov talenat   i neupitni kapaciteti nisu okrunjeni većom karijerom.  Meni nije problem javno reći kako Slavka Matića-Ljepčevog vidim kao osobu kojoj u ruke treba gurnuti razvitak domaljevačkog nogometa.  Po mojem sudu Slavko-Ljepčev je idealan za tu ulogu: on predobro poznaje tajne nogometnog umijeća, karizmatičan je ali nije euforičan nego je staložen. Osim
 toga on umije sugestivno dijalogizirati sa ljudima različitih profila, što je također od iznimne važnosti u domaljevačkim okolnostima. Sportska inteligencija Slavka-Ljepčevog  može dati poticaja novom  zamahu nogometa u Domaljevcu.


Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević
31. 07. 2012.