Prvi tjedan članstva Hrvatske u Europskoj uniji dao je naslutiti poduzetnije zauzimanje za ravnopravnost Hrvata u BiH i čupanje Bosne i Hercegovine iz ralja Ruskih i Turskih (geo)političkih ambicija.Takva procjena izvire iz nastupa hrvatskog europarlamentarca Ive Davora Stiera na zasjedanju Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta u kojem je on otvoreno upozorio na neodrživost neravnopravne pozicije Hrvata u BiH, te na Ruske i Turske pretenzije.
Piše: Pejo Gašparević
„S obzirom da europske BiH ne može biti bez Hrvata, jasno je da ćemo inzistirati da EU oblikuje politiku koja će osigurati ravnopravni položaj hrvatskoj naroda“, istaknuo je Stier. Ova Stierova rečenica je važna zbog nekoliko golemih razloga. Ključnom se čini važnost da je ova poruka obzanjena na sjednici Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta, što znači da je ona namjenjena međunarodnim moćnicima koji mogu presudnije utjecati na donošenje političkih odluka.
Treba primjetiti kako se kroz Stierova usta najavljuje da će Hrvatska u Europskom parlamentu u vezi BiH „inzistirati“ na oblikovanju politike Eurospke unije koja će osigurati ravnopravni položaj hrvatskog naroda. Najava „inzistiranja“ na ravnopravnoj poziciji Hrvata u BiH zvuči osvježavajuće jer bi to trebalo značiti završetak dugogodišnje „hrvatske šutnje“ službenog Zagreba na očiglednu krađu ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Nema pretjerivanja u tvrdnji kako je pozicija Hrvata u BiH do te mjere kritična da bošnjačke i srpske političke elite naočigled mlitavim međunarodnim strukturama u BiH prakticiraju gaženje prava Hrvatata.
Bošnjačko otuđivanje ravnopravnosti Hrvata demonstrira se izborom Žejka Komšića u dva mandata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, ali većinom bošnjačkim glasovima. Bošnjačko politička agresija na ravnopravnosti Hrvata ogleda se i u nametanju tzv. platformaške vlasti u koju se instaliraju one stranke i dužnosnici koji su po volji bošnjačkih elita bez obzira što nemaju većinsku glasačku potpru Hrvata. Srpsko potkradanje ravnopravnosti Hrvata ilustrirano je izborom Emila Vlajkija za dopredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda, ali većinom srpskim glasovima. Takvo uništavanje ravnopravnosti Hrvata porizvelo je stvaranje navika da se jedne političare Hrvate u BiH smatra probošnjačkim a druge prosrpskim.
To ne znači ništa drugo do biti politički privjesak bošnjačkim ili RS-ovskim gazdama. Otvorenije govoreći nemali broj hrvatskih političara u BiH svojim držanjem kao da se utrkivao u nastojanju da se, s jedne strane, dodvori bošnjačkim političkim elitama, a s druge strane da se dopadne RS-ovskim vlastima. Sadašnje i buduće hrvatske glavešine u BiH imaju se smatrati pozvanima na odustajanje od bilo kakvog koketiranja koje bi nastavilo umanjivati političku važnost Hrvata.
Kad se to kaže, onda se želi poručiti kako bi izvan pameti bilo izbjegavati dijalog, komunikaciju i suradnju sa bošnjačkim i RS-ovskim elitama. Ali, tu suradnju treba prakticirati na partnerskim a ne na podaničkim osnovama. Grijeh je Daytonsku neravnopravnost Hrvata u BiH gurati u još dublji ponor radi eventualnih osobnih probitaka.
Stierovu najavu „inzistiranja“ na osiguravanju ravnopravnosti Hrvata u BiH tekođer treba razumjeti i kao konkretan signal da Hrvatska namjerava svoje novostečene kapacitete u institucijama Europske unije koristiti za proizvodnju političko-diplomatskih akcija kojima bi se mobiliziralo međunarodne strukture na poništavanje neravnopravnosti Hrvata u BiH. Takve ambicije Hrvatske mogle bi nadomjestiti hendikepe Hrvata u BiH koji nemaju na raspolaganju institucionalne alate za spriječavanje bošnjačke i srpke dominacije.
Čini se kako je u Zagrebu shvaćeno da je taj „alat“ uskladišten na višim razinama međunarodnih piramida moći. Drukčije rečeno Hrvati u BiH nemaju nikakvog institucionalnog repertoara kojim bi mogli utjecati na modifikaciju okolnosti u vlastiti korist, te se može smatrati kako je i to jedan od razloga što u institucionalnom „čardaku ni na nebu ni na zemlji“ hrvatske glavešine u BiH katkad djeluju u korist vlastite štete.
No, vratimo se ponovno Stierovom govoru u Europskom parlamentu u kojem je on dotaknuo i geopolitičke silnice naglasivši da je „budućnost BiH u Europi“.
„Svima mora biti jasno da se o budućnosti BiH neće odlučivati u Moskvi i Istambulu“, rekao je Stier. Nije teško u ovim riječima prepoznati i reakciju na ambcije Rusije da se osim Srbije, iz BiH makar Republika Srpska na ovaj ili onaj način prikloni Moskvi, ali jednako tako i reakciju na Tursko interaktivno srastanje s bošnjačkim političkim elitama.
Ovakve su poruke od iznimne važnosti, one djeluju kao geopolitički korektiv jer se u držanju političara posebice u Banjoj Luci mogu primjetiti tendencije zagovaranja savezništva sa Rusijom, a u Sarajevu ispoljavanje prekomjerne sklonosti ka Turskoj. Pomnijim motrenjem također se mogu uočiti tragovi mentaliteta „nesvrstanosti“ u kojima treperi žal za nekadašnjom Titovom politikom nesvrstanih.
Svaka od ovih ambicija: zagledanost u Moskvu ili Istambul te priželjkivanje „nesvrstanosti“ Bosne i Hercegovine su, zapravo, odraz lijenosti da se shvati promjena geopolitičkih okolnosti u ovom dijelu svijeta.
Ulazak Bosne i Hercegovine u EU i NATO značit će njezino svrstavanje u zapadnu hemisferu. Takvo pozicioniranje BiH predstavljat će njezino udaljavanje od recidiva antizapadnjačkih carstava: Otomanskog, komunističko-sovjetskoruskog i „nesvrstanog“. Na pozornici globalne uspostave novih odnosa između velikih sila odigrava se i geopolitička preobrazba Balkana.
Konsolidacija BiH i Balkana moguća je pod patronatom Zapada. U vrijeme istočnjačke vladavine Osmanskog imperija taj prostor nije doživljavao civilizacijski uzlet.
Za vladavine komunističko-sovjetskog carstva taj je prostor oblikovan tako da je više sličio Rusiji nego Europi. A za vrijeme „nesvrstanosti“ bivša je Jugoslavija gurala pod tepih rješavanje nacionalne neravnopravnosti i gomilala oružje u rukama nekadašnje JNA koja je bila svrstana-antizapadnjački.
Napetosti u BiH i na Balkanu nisu nikakav tehnički kvar, nego su znak geopolitičkog razlaza sa propalim carstvima. Balkan i BiH su kroz povijest intezivno ozračeni različitim utjecajima koji i sada trepere.
Za GIP piše Pejo Gašparević
7. srpnja 2013.