Odluku banjalučkog biskupa Franje Komarice da primi Orden časti od predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, dio medija je u svojim reakcijama brzopleto kritizirao.
Piše: Pejo Gašparević
Tumačeći svoju odluku biskup Komarica je istaknuo da je tako postupio zbog potrebe praštanja.
„Mi smo za vrijeme rata pozivali na mir i praštanje. Svi se mi trebamo okrenuti prema istini i pravdi, ali i praštanju. Naša je kršćanska dužnost praštanje“, rekao je biskup Komarica.
Objašnjenjem da je praštanje „kršćanska dužnost“ biskup Komarica slijedi Isusove riječi zabilježene u Evenđelju (radosna vijest). Isus poručuje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“, te naglašava kako oprostiti treba „ne sedam puta, nego sedamdeset i sedam puta“.
Svođenjem pojma praštanja u plitke dnevnopolitičke svrhe i kalkulacije, kao što je to učinio dio onih koji su zamjerili biskupu Komarici, praštanju se oduzima njegov mnogo dublji potencijal. Praštanje nije čin koji donosi munjeviti obrat, nego je to mukotrpan proces u kojem najprije treba posijati sjeme te dati vremena klijanju i rastu nakon čega se mogu očekivati i plodovi.
Hrvatski teolozi Ante Vučković i Gordan Črpić u zajedničkom su znanstvenom uratku „Religioznost i praštanje“ na iznimno sugestivan način raščlanili pojam praštanja ističući kako to „nije oslobođenje od kazne, nije brisanje odgovornosti i nije ukidanje obveze nadoknade štete“. Autorski dvojac upozorava kako treba voditi računa da „žrtva nije samo pod pritiskom podnesenog zla koje se jednom dogodilo, nego kako je nadasve opterećena nemogućnošću odvajanja od njega“.
„Ako je točno da zahtjev za oproštenje dolazi iznutra i da cilja na oslobađanje žrtve od navezanosti na zlo, onda oproštenje nije najprije usmjereno na odnos žrtve i počinitelja, nego na uspostavljanje zdrava odnosa sa samim sobom. Oproštenje nije nadasve bavljenje počiniteljem, nego trud žrtve oko izlaska iz prikovanosti na podneseno zlo“, navode Vučković i Črpić. U tom kontekstu oni naglašavaju važnost izlaska iz pozicije „jednom žrtva, stalno žrtva“.
„Za žrtvu je važnije izbjeći zamku da cjelokupni život – kako onaj prije i na poseban način i onaj nakon podnesenog zla – promatra kroz prizmu podnesenog zla te se pretvori samo i jedino u žrtvu“, ističu Vučković i Črpić i dodaju kako je za žrtvu opraštanje „odvajanje od statusa žrtve, koji, kada se ne odvojimo od njega, zahvaća cijeli život“.
Primjeni li se ova instruktivna raščlamba pojma oproštenja na objašnjenje biskupa Komarice da je orden od predsjednika Republike Srpske primio jer je „kršćanski praštati“, onda se u takvom biskupovom postupku može prepoznati i potencijalni motiv izbavljenja katolika-Hrvata u RS-u iz statusa trajne žrtve.
Praštanje kao instrument izlaska iz pozicije žrtve i prelaska u ulogu ravnopravnijeg aktera zbivanja svoju potvrdu može pronaći i u globalnijim gibanjima. Primjerice, Francuska kao žrtva napada Hitlerove Njemačke u Drugom svjetskom ratu, smogla je snage oprostiti Njemačkoj i vremenom se prometnula u glavnog saveznika Njemačke u europskim tokovima. Ili, primjerice, Japan - bez praštanja Sjedinjenim Američkim Državama zbog bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki ne bi mogao postati važan američki gospodarski, politički pa i vojni saveznik.
Praštanjem pridonosimo ispravljanju nesporazuma. Praštanjem se razvodnjava mržnja i pretvara je se u međusobno uvažavanje. Praštanjem se počinju uspostavljati narušene veze među ljudima, narodima, vjerama i državama.
Žele li se izbjeći novi ratovi u Bosni i Hercegovini se Bošnjaci, Srbi i Hrvati trebaju uzajamno poticati na međusobna praštanja.
Bez oslobađanja od ružne prošlosti, nećemo se otarasiti njene snage da nas ponovno uvuče u pogubne nesporazume. Mržnja i osveta truju srce. Rodno mjesta mira je u ljudskom srcu. Praštanjem se stvaraju predispozicije za preobrazbu zla u dobro.
Za posavinu.org piše Pejo Gašparević
15. 1. 2012.