"Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!" S.S. Kranjčević. Ovaj gornji citat riječi su jednog od naših najvećih pjesnika. Ideali dakle, koji su bili zapretani možda još u samom djetinjstvu u nekom slučajnom dodiru naše radoznalosti i zaigranosti s nekim predmetom, nekim događajem, nekom osobom.
To je ono veličanstveno što od svih živih bića jedino čovjek posjeduje - ta mala iskrica koja tinja i čeka u nama godinama da u odrasloj dobi se razbukta u sve vidljiviju viziju mogućeg realiziranja. Kod nekih je to već od djetinjstva "odluka" da će biti sportaš, netko umjetnik, netko znanstvenik...u svakom slučaju, nazovimo to modernim rječnikkom, u svima nama iskri se ta želja da ostvarimo "projekt svog života".
Ove misli mi neminovno prolaze kroz glavu od prvog dana kad sam ugledao par fotki i tekst i podizanju posavskog Etno sela salaš. Srce mi je zatreptalo prije svega jer je to moje selo, a zatim pun divljenja i poštovanja razmišljao sam o tome koliko je oduševljenja u toj osobi, u tom čovjeku koji se odlučio podariti nama, mom, našem selu ovaj biser - ovaj spoj netaknute prirode, uobličen infrastrukturom tek toliko koliko je potrebno da čovjek uskladi svoje osnovne egzistencijalne potrebe. Pred nama je upravo jedan od takvih životnih projekata koji su još u ranom djetinjstvu zarobili misli i osjećaje, glavu i srce ovog mladog čovjeka.
A specifičnost i vjerodostojnost plemenitih ideala je ta da nije nužno materijalna potreba, da se ne služi svim, a pogotovo nedozvoljenim sredstvima do cilja, plemenitost - da služi ne samo začetniku, nego moguće što većem broju ljudi, da čuva koliko je moguće majku prirodu - tu vječnu darovateljicu života i ljepote. U Pavinom projektu prepoznaju se svi elementi navedenoga, a siguran sam da su njegovi osjećaji još više zaneseni samo njemu znanim osobnim razlozima, koji opet ništa drugo nego se očituju humanošću i kako bismo kršćanski rekli - dobrim djelom. Htio bih dakle ukazati na veličinu i blagodat ovog projekta, te istovremeno dati Pavi svu moralnu podršku koju mu kao pojedinac mogu dati. Kolikogod naši ideali bili veliki, ipak smo mi svi samo ljudi, i podrška naših najbližih, ali isto tako i daljnjih nam je svima bezuvjetno potrebna kako bismo u potpunosti ostvarili svoje plemenite ciljeve. Nažalost, nađe se i onih koji iz njima opravdanih razloga vide besmisao ovog projekta.
Htio bih i volio bih da to ne bude zapreka Pavi da nastavi, nego da potpomognut većinom i svojim poštenim namjerama i poštenim radom nastavi i završi započeto djelo. Bit će to možda jedno od mnogobrojnih sela u ovom dijelu Europe, sto opet dokazuje samo njihovu opravdanost, ali će to selo biti i specifično, imat će ono nešto svoje kako bismo jednostavno rekli. Ono "nešto svoje" to je ono NAŠE, to je ono tramošnjansko. Što je točno to već se da prepoznati, ali svakako nije odlagalište smeća i svega s tim povezano. I za kraj, gosp. Pavi želim toliko snage koliko je potrebno da nadvlada poteškoće svake naravi, a i toliko ljubavi i oduševljenja koliko je potrebno da nam svima da primjer iskre ideala zapretane još u djetinjstvu mogu prerasti u vatru konkretnog predanja i ozivotvorenja. SRETNO do "zadnje kubure"!!!
Mato Grgić, Gornja Tramošnica, Tuzlani