Projekcije poboljšanja odnosa između Hrvatske i Srbije nadvisile su međusobne tužbe za genocid koje je nedavno odbacio Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu. Treba podsjetiti kako je najprije Hrvatska 1999. godine podnijela tom sudu tužbu za genocid protiv Srbije počinjen u ratu od 1991. do 1995. godine, a Srbija je 2010. godine uzvratila portuoptužbom za genocid na Srbima u vojno-redarstvenoj akciji „Oluji“.
Piše: Pejo Gašparević
No, obrazlažući odbacivanje ovih tužbi predsjednik predsjednik ICJ-a Peter Tomka je istaknuo kako nema dokaza o „genocidnoj namjeri“ pošto, po definiciji, „genocid pretpostavlja namjeru uništenja neke skupine“. Presuda, kojom se odbacuje optužba za genocid protiv Srbije, izazvala je, po mnogim mišljenjima, opravdano nezadovoljstvo u Hrvatskoj posebice u područjima pogođenim ratnim stradanjima.
Nezadovoljnici takvom sudskom odlukom upiru prstom u Hrvatski pravni tim zamjerajući mu da nije učino sve što je mogao kako bi ishodio povoljniju presudu. Nerijetko se spominje i ime uglednog hrvatskog suca za usporedno pravo i profesora emeritusa na američkom Sveučilištu Yale Marijana Damaška i pritom ističe kako bi nedavna presuda ICJ-a bila za Hrvatsku povoljnija da je on ostao na čelu hrvatskog pravnog tima. Suca Damaška je je hrvatska Vlada 2013. godine maknula sa te dužnosti i umjesto njega za voditelaj Hrvatskog pravnog tima imenovala profesoricu Pravnog fakulteta u Rijeci Vesnu Crnić Grotić.
Profesor emeritus Damaška osobno se javio za riječ i iznio svoja stajališta u vezi presude Međunarodnog suda pravde.
„Uvjeren sam da ishod parnice ne bi bio drugačiji da sam ostao na položaju pravnog zastupnika Hrvatske. Koliko sam imao prilike ustanoviti, moja je nasljednica vrlo dobro obavila svoj dio posla“, poručio je, između ostalog, Damaška.
Čine se kako bi ove njegove riječi mogle u Hrvatskoj makar smanjiti nezadovojstvo nedavnom presudom Međunarodnog suda pravde koja je konačna i na nju se nije moguće žaliti.
Spominjući „političke razloge“ za takvu presudu ICJ-a, profesor emeritus Damaška po svoj prilici dodiruje dubinske razloge takve sudske odluke. Evo što je on rekao: “No na nevoljkost sudaca da utvrde genocid Srbije upozoravali su i politički razlozi:latentno prisutne bile su želja za održavanjem simetrija s parnicom BiH, kao i briga za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske“.
Dakle u odbacivanju tužbe Hrvatske za genocid protiv Srbije Damaška kao jedan od političkih razloga vidi želju ICJ-a „za održavanjem simetrije s parnicom BiH“. Ratne strahote u BiH bile su većih razmjera nego u Hrvatskoj ali 2007. godine za tužbu BiH za genocid protiv Srbije suci ICJ-a su odlučili kako nema dovoljno dokaza za genocid počinjen na cijeloj teriotoriji BiH te se genocid, po odluci ovog suda, dogodio „na ograničenom području Srebrenice“, gdje ubijeno oko 8.000 Bošnjaka-muslimana.
Drukčije rečeno, da je kojim slučajem ICJ presudio u korist Hrvatske po tužbi za genocid protiv Srbije, to bi, eventualno, moglo iznjedriti nova nezadovoljstva u BiH gdje bi se probudile ambicije za sudsko utvrđivanje „šire genocidnosti“ izvan „ograničenog prostora Srebrenice“. Takav možebitini razvoj događaja oblikovao bi nove količine političkih nestabilnosti u ionako rovitoj Bosni i Hercegovini.
S, druge strane u Hrvatskoj će trajnije ostati javno ili prigušeno nezadovoljstvo što ICJ nije presudio postojanje genocidnosti, primjerice, „na ograničenom području Vukovara“ slično kao što je to učinio u slučaju Srebrnenice. Čini se kako su „kreatori“ sudske presude po tužbi Hrvatske za genocid protiv Srbije odvagnuli da im je lakše trpjeti nezadovoljstvo Hrvatske, koja je već članica EU-a i NATO-a, nego suočavati se sa novim nezadovoljstvima iz BiH koja je i politički i geopolitički nesituirana zemlja.
Najznakovitijim se, po mojem shvaćanju, čini dio tumačenja profesora Damaške gdje on u političkim razlozima Međunarodnog suda pravde za odbijanjem tužbe Hrvatske vidi brigu tog suda „za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske“. Profesor Damška je pravni stručnjak zavidne međunarodne reputacije i zasigurno njegovo ovakvo tumačenje odluke ICJ-a ima težinu koju se ne može zaobići.
Odluka Međunarodnog suda pravde kojom se odbacuje tužba Hrvatske, ali i protutužba Srbije, donesena je u zamršenim geopolitičkim okolnostima narastajućih konfrontacija imeđu Zapada i Rusije zbog krize u Ukrajini. Iz takve sudske presude može se iščitavati i pozadinska geopolitička ambicija zapadnih silnica koje žele onemogućiti upadanje Srbije u ralje ruske interesne sfere koje se neskriveno signaliziraju iz Moskve.
Presuduti Srbiji „genocidnost“, bez obzira je li ona postojala ili nije, moglo bi u kompliciranim geopolitičkim rivalstvima stvoriti alibi službenom Beogradu za odustajanje od europskih integracija i time je pretvoriti u lakši plijen ruskih pretenzija.
Primjećivanjem u presudi ICJ-a i političke brige „za poboljšanje odnosa Srbije i Hrvatske“ signalizira se šira slika u koju se situira ove dvije zemlje. Hrvatska kao članica EU-a i NATO-a na poseban način može amortizirati sadašnja oklijevanja Srbije u pristupanju stazi euroatlanskih integracija i davati joj poticaja za ambiciozniju putanju u smjeru Zapada.
Smanjenjem konfliktonosti u odnosima između Hrvatske i Srbije također se stvara i snažniji bedem za spriječavanje prodora kalifatstva kojeg najavljuju čelnici Islamske države -ISIL.
Balkan je izložen geopolitičkim pretenzijama iz različitih pravaca koji pozadinski odzvanjaju i u najvišim svjetskim sudskim ustanovama.
Pejo Gašparević
8. veljače 2015.