Bosna i Hercegovina je napravila prvi praktični geopolitički korak prema Zapadu. Upravo takvim se ima smatrati trenutak kada je u zgradi Vijeća Europe u Bruxellesu predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović uručio ministru vanjskih poslova Nizozemske (koja trenutačno predsjeda Europskom unijom) Bertu Koendersu zahtjev za članstvo Bosne i Hercegovine u EU.
Taj događaj 15. veljače Gospodnje 2016. označava početak definitivnog raskida s pozicijom „nesvrstanosti“ Bosne i Hercegovine, to jest s mentalitetom naslijeđenim iz bivšeg titoističkog komunističkog režima. Titoistička „nesvrstanost“, zapravo je bila geopolitička varka jer je pod tom krinkom prakticirana antizapadna „svrstanost.“
Titova „nesvrstanost“ bivše Jugoslavije, u sklopu koje je bila i BiH, upregnula je tadašnji cjelokupni državni, politički, obrazovn-školski, sigurnosni i medijski instrumentarij da bi se u glave ljudi usadila priča po kojoj je Zapad neprijatelj i predstavlja prijetnju. Za ilustraciju takve „nesvrstanosti“ posegnut ću za jednim primjerom iz zavičaja; „ona“ vlast je na nasipu, koji je na oraškom području branio posavsku ravnicu od savskih poplava, bila izgradila bunkere s otvorima za cijevi strojnica u smjeru Hrvatske i Europe, ali se o namjeni tih bunkera tada nije smjelo javno govoriti. No, uporniji su ipak uspjeli čuti tiha objašnjenja kako su bunkeri na oraškom nasipu postavljeni radi obrane, kako je kazano, od prijetnje koja dolazi iz smjera imperialističkog Zapada. Takvo ideološko ispiranje mozgova stvaranjem percepcije o Zapadu kao okorijelom neprijatelju bilo je državni projekt komunističkog režima prije tridesetak/četrdesetak i više godina.
No, praćenjem sadašnjeg medijsko-portalskog aktivizma može se primjetiti kako i desetljećima nakon rušenja Berlinskog zida u glavama pojedinaca koji se hvale demokratičnošću, stoje, metaforički rečeno, zabarikadirani komunistički bunkeri koji u svemu što nacionalno diše i stremi ka Zapadu vide šovinizam i opasnost. Mudri Vaclav Havel bio je u pravu kada je upozoravao kako će biti potrebno više generacija da se društva, koja su stenjala pod komunističkim vlastima, u cijelosti oslobode ideoloških indoktrinacija i navika komunizma.
Zakoračivanje BiH pod okrilje Zapada, koje je označeno uručivanjem zahtjeva za članstvo u EU, ujedno je i početak suočavanja s izazovima koji Bosnu i Hercegovinu očekuju na stazi prema Zapadu. Prtljaga Bosne i Hercegovine, kojom je krenula u smjeru Zapada, krcata je institucionalnom zbrkom. Drukčije rečeno BiH je krenula ka EU noseći sljedeći miraz: jednu državu, dva eniteta od kojih je jedan (Republika Srpska) bez županija/kantona a drugi (Federacija BiH) premrežen s deset županija/kantona, te distrikt Brčko, institucionalnu obespravljnost Hrvata, ali i činjenicu da jedan entitet (Republika Srpska) ne želi vidjeti BiH u NATO-u dok drugi entitet (Federacija BiH) podržava članstvo u NATO-u.
To su činjenice koje mogu izazvati glavobolju čelnika Europske unije pa čak, smjelije govoreći, stvarati i raskole među članicama Europske unije.
No, zamršeni institucionalno-geopolitički prtljažnik Bosne i Harcegovine istodobno je i šansa za čelnike Europske unije da uklone taj teret s leđa Bosne i Hercegovine i pravičnije je institucionalno ustroji, te je rezolutnije udalji od ruskih i kalifatskih geopolitičkih ralja.
Upravo će se na primjeru Bosne i Harcegovine mjeriti geopolitičke dimenzije EU-a, vidjet će se do koje razine Europska unija može kreirati imunitet našeg kontinenta na pretenzije koje prema njemu ispoljavaju izvaneuropski geopolitički igrači. Bosna i Hercegovina je stjecište različitih geopolitičkih utjecaja na koje Europa ne bi trebala statično gledati birokrtskim očima, nego je nužan njen čvršći geopolitički pristup.
Ima se razloga od Europe očekivati žurnija djelotvornost u procesu uključivanja BiH u EU. Uprotivnom, oklijevanje Europske unije u vezi s BiH moglo bi se pretvoriti u micanje Europe s pozornice ključnih globalnih igrača današnjice.
Hrvati u BiH imaju dodatan razlog uprijeti oči i uši u proces uključivanja BiH u EU, jer bi se iz te dinamike mogla iznjedriti institucionalna ravnopravnost hrvatskog naroda. Gledajući iz vizure Hravata, uključivanja BiH u EU imat će svoj potpuni smisao samo u slučaju ako se u tom procesu zakonskom regulativom ukloni mogućnost nametanja im novih Željka Komšića, Emila Vlajkija i platformaških vlasti.
Komšić, Vlajki i platformaška vlast bili su posve pogrešna investicija koja je producirala dugogodišnju destabilizaciju političkih prilika u BiH. Želi li stabilnost BiH, onda Europska unija ne treba štedjeti napor u oblikovanju institucionalne otpornosti Hrvata u BiH na svaki budući eventualni pokušaj njihova podjarmljivanja. Uspostava nacionalne ravnopravnosti u BiH nije sezonska priča, nego je to trajni imperativ.
Za Posavinu.org piše Pejo Gašparević{jathumbnail off}
15. veljače 2016.